Spominjanjem rekordnih stotinjak tisuća ljudi koji su proteklih dana prošetali Interliberom organizatori iz Zagrebačkog velesajma sami su najbolje detektirali problem s kojim se susreće najveći sajam knjiga u Hrvatskoj već godinama, a sada, očito, u rekordnim razmjerima.

Više je izdavača, knjiga, posjetilaca, posebna reklama uoči Interlibera gotovo je nepotrebna da bi se na Velesajam slile tisuće ljudi, no prostor petice i šestice koje se pretvaraju u petodnevnu knjižaru jednostavno više ne može prihvatiti toliko ljudi. Slično je potvrdio i pokrovitelj Interlibera, ministar kulture Božo Biškupić, na otvaranju sajma.

Nepostojanje jasnog koncepta sajma u kombinaciji s premalim prostorom i mnogo ljudi dovodi, primjerice, do tragikomičnih situacija kada na promociju u gledalište pred centralnom pozornicom usred događanja ušeta neki neki šesti be kako bi odmorio noge na jedinim slobodnim stolcima u hali. Istom ležernošću đaci se pokupe za koju minutu.

Nitko ozbiljan ne zanosi se idejom da bi Interliber mogao postati hrvatski pandan frankfurtskom sajmu knjiga ili manjem, lajpciškom. To su sajmovi svjetskog ranga na čijoj organizaciji godinu dana radi mnogo ljudi koji, među ostalim, osim iznajmljivanja štandova, osmišljavaju i bogat popratni program te s pokrićem ističu međunarodna partnerstva i gostovanja. S jedne strane, nude atmosferu vrhunskog knjiškog događanja i nerijetko ih prate književni festivali. Čisto praktično, nude i mjesta gdje posjetioci mogu odmoriti i uživati u nekom kulturnom sadržaju. U poslovnom smislu, takvi sajmovi mjesta su dogovaranja međunarodnih suradnji.

Suprotno tome, hrvatski izdavači tijekom Interlibera pošteno ističu svoje zadovoljstvo brojem prodanih knjiga, pa je jasan i sam karakter domaćeg sajma. To, naravno, ne predstavlja ništa loše jer brojni su posjetioci Interliber čekali upravo da bi obavili godišnji šoping. No to ne znači da je dovoljno složiti štandove i postaviti studente i honorarce koji se više doimaju kao čuvari knjiga nego kao netko tko vam može pomoći u pronalaženju određenog naslova.

O upornom isticanju međunarodnog karaktera Interlibera i ove godine dovoljno je rekao marginalizirani nastup Izraelaca. Barem zasad, iluzorno je očekivati da će se za Interliber akreditirati stotine ili barem deseci inozemnih novinara, ili da će zemlja partner odista imati partnersku ulogu i hrvatskim čitateljima predstaviti svoja najjača imena i književnu produkciju.

S druge strane, gostovanje pisaca iz Srbije, hrvatsko izdanje 'Koma' Beograđanina Srđana Valjarevića, roman 'Zajedno sami' glazbenika Marčela, pobjeda beogradskog književnika Predraga Crnkovića na VBZ-ovom natječaju za neobjavljeni roman, kao i regionalni projekt izdavanja Izabranih djela Danila Kiša, pokazali su smjer kojim kreću zbivanja na književnoj sceni zemalja bivše Jugoslavije, što su već potvrdila otvaranja srbijanskih podružnica Školske knjige, VBZ-a i Profila. Unatoč nedavnim izjavama Valtera Lisice iz Zajednice nakladnika i knjižara kako još nije vrijeme da hrvatske pisce vodi na Beogradski sajam knjiga, čini se da je zaključena (po)ratna priča o logici održivosti tržišta knjiga razumljivih govornih područja.

Ujedno, to je i vrlo izgledan smjer u kojem bi Interliber, orijentira li se u skladu s mogućnostima i afinitetima čitatelja, mogao pronaći svoj interes.