Zavisti, jala, tu je najmanje, pogotovo zbog sve raširenijih euroskeptičkih osjećaja. Ova Europa u koju Hrvatska ulazi, nije ona u koju je Slovenija ušla niti ona kojoj smo se svi, Srbijanci, Hrvati i ostali nadali. Nakon što su Slovenci – s pravom – pobjesnili u Mariboru i kasnije u ostatku zemlje, ljudi su pomislili da to nije bez nekoga vraga. Ako to sad ne valja Slovencima (koje smo vazda smatrali naj-Europljanima, priznajmo to), hoće li i nama valjati? Zavist je, dakle, ponajmanje naglašen osjećaj u Srba, kad je o ulasku Hrvatske u EU riječ. Naravno da ekstremno desne nacionalističke skupine poput Koštuničine sekte Demokratske stranke Srbije i dalje vrište protiv EU, pa sukladno tome i protiv normalizacije odnosa s Kosovom, ali vladajuća mainstream koalicija Vučić-Dačić i kompanija tu je odlučna i neodoljiva: Europa je jedino što mogu ponuditi u ovako katastrofalnoj situaciji; Europa ili bankrot. Oni su se okladili va banque na Europu, pa što im Bog da.

Ministrica Vesna Pusić, za svog nedavnoga posjeta Beogradu, ohrabrila ih je i još učinila gestu dobre volje donoseći onu ogromnu papirnatu muku kroz koju je Hrvatska morala prolaziti za dugih i bolnih pregovora o priključenju. Time će se srbijanska vlast zabaviti onoliko koliko je i hrvatska vlast muku mučila, a mučit će je još, koliko vidimo. Srbija ne kotira bogznakako u EU; sve i kada – dao Bog – tu primjenu sporazuma s Kosovom provede u djelo (srpski: implementira), što je ovoga trenutka glavna tema, čekaju je iza ugla razne primjedbe, tisuće njih. Uostalom, to Hrvatska dobro znade.

Živi bili pa vidjeli

Tako sada u Beogradu veoma pozorno promatraju što će biti nakon 1. srpnja. Opći dojam je, otprilike, sljedeći: 'ajmo vidjeti kako to funkcionira; dobro da su Hrvati prvi ušli, prije nas, da probaju kako je to. Za razliku od Hrvatske koja je priključenje Slovenije gledala s više nade, u Srbiji su – iz razloga očitih – donekle rezervirani. Kavanski i tramvajski komentari su i dalje euroskeptični: dok mi uđemo, EU će se raspasti poput bivše Juge; a tek kad mi uđemo... Priče o tome kako se više neće smjeti peći šljivovica i pajceki, odjednom su nestale, jer su bivši radikali sada euromanijaci.

Opći stav je sada da ta Europska unija mora biti da je nešto dobro, čim je Hrvatska ušla. Stanovita perverzna utjeha dade se naslutiti iz opreznih komentara da je dobro što ćemo toliko kasniti za Hrvatskom, pak ćemo vidjeti na što to zapravo liči iz neposredne blizine, preko plota. Možda se Unija i oporavi dok mi stignemo; valja se nadati i tome. A ako krepa – e, pa mi smo sve učinili i nije krivnja do nas...

268543,267231,263223,264922
Todorić ante portas

Pragmatičnije nastrojeni ljudi podsjećaju da Hrvatska sada ispada iz sustava CEFTA i ukazuju da mnogi poslovi prelaze u Srbiju, što je hvalevrijedno. Eto Todorića, vele oni. Dobro, ali Todorić bi ionako ušao, kao da ga već nema onoliko na srbijanskom tržištu, vele drugi. Sve je to, međutim, sporedno. Bitno je ono osnovno, strategijsko razmišljanje: Europska unija širi se neizbježno na teritorije koji nisu unutar nje, a morali bi biti, zaokruženja radi. Može Srbija biti i ovakova i onakova – a jeste i ovakova i onakova – ali će se prije ili kasnije uljuditi do točke u kojoj će biti prihvatljiva. Sličan je slučaj, oprostite mi, bio i s Hrvatskom. Tako razmišljaju razboriti ljudi u Srbiji.

Sve u svemu, ulazak Hrvatske u Europsku uniju promatra se iz Srbije s dobrom voljom i određenim zanimanjem. Eto smo i mi na tome putu, pak da vidimo kako će susjedi proći. Nitko još nije rekao da je trebalo čekati i na nas; naravno. Nitko ne tvrdi da je tu sad neka nepravda, jer je i nema.

Toma i Stipe na koktelu

Jučer (srijeda) održan je zanimljiv simpozij u organizaciji Radija B92 i Deutsche Wellea na temu: prije deset godina vodeće zemlje Europske unije obećale su bivšim jugoslavenskim republikama zajednički ulazak u Uniju i – gdje smo sada? Eto, tu smo. Ulazi se polako, jedna po jedna nova država, ovisno o pokazanoj volji za prihvaćanjem europskih standarda i vrijednosti. Glavni problem Srbije, lukavo istaknut, jest Kosovo i kako ga se riješiti već jednom. Kažem ‘lukavo’, jer je svakome tko misli svojom glavom razvidno da je Kosovo izgubljeno davno prije onog šatora kod Kumanova lipnja 1999, kada je kapitulacija potpisana. Lukavstvo je u tome što je od tog izgubljenog Kosova napravljena glavna tema u ovih dvanaestak godina i sada Srbija pokušava – i uspijeva – unovčiti tu lažnu i već uvelike protestiranu mjenicu. Eto ulaska u EU na mala vrata i na brzaka, pak kada bude – bit će, ne žurimo se mi, još smo dobro i prošli.

Već sama nazočnost – obećana tvrdo, doduše – srbijanskog predsjednika Tome Nikolića na svetkovinama prvosrpanjskim u Zagrebu, bit će nešto ravno senzaciji. Zanimljivo je da je predsjednik Nikolić 25. lipnja bio na koktelu Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beogradu i da se tamo sreo i sa Stipom Mesićem, kako saznajemo. Navodno je i službeni auto Mesićev bio viđen pred uredom predsjednika Nikolića na Andrićevom vencu dan prije toga... E, pa ako smo to dočekali – onda Srbija svakako slijedi Hrvatsku na europskome putu, pa kad stigne.