Stigla je iz Afrike i pokrenula posao koji u čudu ostavlja većinu Hrvata. Besplatno hrani ljude u svom restoranu i životna joj je misija nasmijati barem jednog čovjeka dnevno

Dopustite si trenutak predaha i zapitajte se kad ste posljednji put sreli čovjeka kojeg istinski veseli pomoći drugima, čovjeka kojem je životna misija da barem dnevno nekome na lice izmami osmijeh od uha do uha. U najboljem ćete se slučaju sjetiti majke Tereze.

Žena o kojoj ćemo danas pričati nije majka Tereza, ali se vraški trudi svijet u kojem živi učini makar malo boljim mjestom. Njeno je ime Okoli Kikelomo, ima 38 godina, majka je troje djece, rodom iz daleke Nigerije i već se sedam godina bez predaha i rezerve daje u svoj hvale vrijedan projekt. Neki je možda bolje znaju i kako Mamu Veek. Tako je, naime, nazvala svoju kuhinju u kojoj svakodnevno hrani naše gladne sugrađane.

U nedostatku boljeg izraza njen ćemo lokal koji se smjestio na adresi Ilica 73 nazvati restoran. Našu sugovornicu takva kategorizacija smeta jer, kako ističe, ona ne vodi restoran nego humanitarnu udrugu čiji je cilj nahraniti sve one koji nisu gladni samo kruha, nego i ljubavi te imaju želju upoznati nju i veselje kulture koju je dovela sa sobom iz Afrike.

U njenom restoranu, vidite, ne postoje cjenici. Dobrodošao je svatko, a plaća se na temelju donacija. Ostavite koliko možete. Ili pak ne ostavite ništa, ako se doista nemate gdje drugdje najesti. Svu hranu kuha sama, a dnevno nahrani između 70 i 200 ljudi.

Autora ovog teksta, kao uostalom i mnoge druge novinare prije njega, zanimalo je odakle joj ta strast prema pomaganju ljudima. Kaže da je oduvijek takva. Još je od kao tinejdžerka u Nigeriji vodila kuhinju u kojoj je hranila gladnu djecu. Kad je stigla u Hrvatsku jednostavno je nastavila tu tradiciju. Pokrenula je svoju udrugu i krenula s radom u Mama Veek's Kitchen. Ljude je prvo primala u nešto manjem prostoru svega par kućnih brojeva niže. Danas joj, kaže, malo nedostaje neposredni kontakt koji je prije imala s ljudima koji bi joj dolazili na ručak. No, u svom novom prostoru u koji se nedavno uselila jednostavno ima više mjesta. A više mjesta za stolom znači manje gladnih usta u gradu. U njenim je očima to računica koja se isplati.

Okoli se, s druge strane, pitanju zašto radi to radi čudi u jednakoj mjeri u kojoj se mi čudimo što netko (gotovo) besplatno u centru grada na dnevnoj bazi hrani stotine ljudi. Afrikancima je, priča, zajedništvo na prvom mjestu. Pomaganje ljudima ondje nije nešto što je rezervirano za telefonski poziv kad se organizira neka humanitarna akcija. Pomagati ljudima svakodnevna je i normalna pojava. U jednakoj mjeri donosi sreću i veselje i onome tko pomoć daje i onome tko pomoć prima. Možda je to razlog zašto je većina Afrike, bez obzira na sve, uvijek nasmijana.

To je, ujedno, i ono što joj u novoj domovini najviše fali. Uz sunce, naravno. Život ondje teče ulicama. Zabava se nalazi na svakom koraku te čak i u najmanjim stvarima. Ljudi plešu, pjevaju, smiju se. Uživaju u zajedništvu. Svoje probleme ne nose na čelu poput nas. Trebali bismo se svi, kaže nam, barem u tome ugledati na Afrikance. Bili bismo puno sretniji. Ali zato je tu ona. Da nas poduči afričkom veselju života i usput nas malo upozna sa svojom kulturom.

U Hrvatsku je, inače, stigla pred sedam godina. Iz svoje rodne Afrike, za razliku od mnogih drugih, nije otišla jer je morala. Otišla je jer je htjela vidjeti kako se drugdje živi. Prvo je stigla u Italiju, ali se ubrzo zaljubila u našu metropolu. Povezala se Crvenim križem, uz suradnju s njima naučila je sve potrebno da započne s radom u vlastitoj udruzi koju je nazvala Afrika u mom srcu. I tu negdje kreće njena priča s Mama Veek's Kitchenom.

Kako kuha egzotičnu hranu, barem za naše pojmove, očekivali biste da je većina namirnica s kojima radi iz uvoza. Dobar dio začina i poneko nama nepoznato povrće, doduše, naručuje iz Nizozemske, ali većinu hrane ipak kupuje poput većina Zagrepčana – na Dolcu. Ondje je kaže sve svježe, zdravo je i jeftinije nego u dućanima. Kad radiš s ograničenim budžetom te pritom još inzistiraš na kvaliteti namirnica tržnice su najbolje mjesto za nabavu. Upoznaš ljude, dogovoriš se oko cijene. Hrvati su, kaže, jako dobri i spremni su pomoći.

U kuhinju stiže oko podneva i onda kreće akcija. Nerijetko prilikom kuhanja zapjeva i zapleše. Svoju hranu ne začinjava samo nigerijskim čudima, nego i dobrom dozom ljubavi. Zato joj se ljudi, uvjerena je, i rado vraćaju. Prepoznaju ljubav u onome što radi. Hrana koju sprema bazira se na tradicionalnim nigerijskim receptima koje je kao mala učila od svoje bake koja je svojevremeno imala restoran u kojem je ona kao djevojčica pomagala.

Nedavno su joj se u kuhinji pridružila i njena djeca. Nakon godina razdvojenosti konačno im je uspjela riješiti vize. Bio je to dug i zamoran proces s mnogim preprekama, ali ništa što bi zastrašilo ovu hrabru ženu. Trenutačno uče hrvatski i kažu da im nije nimalo teško.

A u međuvremenu se udala i za domaćeg čovjeka. U braku su četiri godine i iako joj je sarma najdraže hrvatsko jelo kaže da ga ipak nije naučila kuhati od punice. Jedna ju je prijateljica pred par godina naučila spremati ovo popularno jelo. Osim sarme, neobično su joj drage još i tripice, ali i punjene paprike – kad ih netko zna spremiti. Šali se kako bi bilo super da izmiksa tradicionalna hrvatska s tradicionalnim nigerijskim jelima, ali trenutačno se u svojoj kuhinji drži prokušanog recepta.

Tijekom našeg intervjua kuhinjom je prodefiliralo nekoliko ljudi. Nešto gostiju, nešto prijatelja. Okoli se prema svima ponašala jednako – s osmijehom na licu i toplom riječi. Veselo je jurcala iz kuhinje u restoran i natrag stalno se ispričavajući što ju moram čekati. Zadihana bi se vraćala za stol i dalje strpljivo odgovarala na moja nebrojena pitanja.

S neugodnostima se, kaže, nije često susretala. Hrvati su otvoreni i topli ljudi. Barem većina njih. A ako je i doživjela nešto neugodno, brzo je to zaboravila. Hrvatska je njen drugi dom koji jako voli i uvjerena je da je ljubav jedini odgovor na neugodne životne situacije.

Ako ste pak mislili da je kuhinja koju vodi jedini humanitarni projekt u kojem sudjeluje, prevarili ste se. Okoli se često i rado odaziva i na druge humanitarne akcije. Pomaže s hranom, donira novac koji joj na kraju mjeseca ostaje u blagajni. Vraća društvu gdje i kako može. Jer, pomoći mogu svi i svako se dobro djelo broji.

Ne boji se, kaže, ni mogućnosti da mora napustiti ovaj veliki prostor u koji se njena kuhinja nedavno preselila. Vratit će se u manji, kuhat će u svojoj kuhinji i u svom domu hraniti ljude kojima je to potrebno. Ne postoji način da se preda ili da prestane raditi to što radi.

Veseli ju, kaže, svaki gost koji joj dođe. I oni koji mogu pomoći i oni kojima je pomoć potrebna. Nije joj važno, uvjerava me, veličina donacije koju joj ljudi ostave. Svatko ostavi koliko može, a jednako se veseli i donacijama u vidu hrane – svježih namirnica koje će ona s velikom radošću u kuhinji pretvoriti u nešto što još nikad niste jeli, ali ćete si nakon jela prste polizati. Samo ju nemojte pitati odakle joj hrana koju nabavlja. Osobito ako mislite na mrkvu. Kupuje ju, smije se, kod iste kumice kod koje vi na placu kupujete svoju.

U vremenima kad mislimo da više nema ovako dobrih pojave se ovakvi inspirativni ljudi koji nam vrate vjeru u čovječanstvo. Okoli je nasmijana, inspirativna i puna ljubavi za sve ljude koji posjećuju Mama Veek's.

Podijelite s nama priču koja vam je promijenila život. Svatko tko se prijavi dobit će pozivnicu na motivacijski webinar koji će održavati Michel Woroch - istraživač i putopisac koji uz Bartosza Mrozeka želi osvojiti Himalaju u električnim invalidskim kolicima. Najinspirativnije priče bit će predstavljene na društvenim mrežama Huaweija, a prijave se zaprimaju do 15. siječnja.