Nizozemska ima najbolji mirovinski sustav na svijetu, pokazuje najnovije izdanje Globalnog mirovinskog indeksa Marsh CFA Instituta (MCGPI). Među najbolje ocijenjenim zemljama dominiraju europske države, no izvješće upozorava da i neki od najvećih europskih gospodarstava imaju ozbiljne probleme s dugoročnom održivošću mirovina. Hrvatska je u ukupnom poretku zauzela 27. mjesto među 55 analiziranih sustava, dok se među europskim zemljama našla na 14. mjestu, piše Euronews.

Nizozemska je ostvarila 85,8 bodova od mogućih 100, ispred Danske s 84,1 i Islanda s 84 boda. Te su tri europske zemlje jedine dobile najvišu ocjenu, a u istoj su kategoriji još Singapur, Izrael i Australija.

Indeks obuhvaća 55 mirovinskih sustava koji zajedno pokrivaju 66 posto svjetskog stanovništva. Sustavi su procijenjeni prema trima glavnim kriterijima: primjerenosti mirovinskih primanja, dugoročnoj održivosti te integritetu, odnosno kvaliteti upravljanja i zaštiti korisnika.

Poredak se znatno mijenja ovisno o tome koji se kriterij promatra. Kuvajt ima najbolju ocjenu za primjerenost mirovina, Danska prednjači u održivosti, a Finska u integritetu sustava. Za ukupno visoku poziciju potrebno je, dakle, uskladiti primjerena primanja umirovljenika s financijskom održivošću i pouzdanim upravljanjem.

Nizozemska je prvo mjesto zadržala četvrtu godinu zaredom. Autori izvješća njezin sustav opisuju kao robustan, ističući da državna mirovina osigurava pouzdanu osnovu prihoda, dok dodatni mirovinski programi povezani s poslodavcima obuhvaćaju većinu zaposlenih. Velika imovina uložena u mirovinske fondove pomaže osigurati buduće isplate, a snažna regulacija i zaštita članova pridonose povjerenju u sustav.

Ipak, i Nizozemska provodi reformu. Dosadašnji model, u kojem su mirovine uglavnom bile povezane s plaćom i godinama staža, postupno zamjenjuje sustavom individualnih mirovinskih računa, u kojem će iznos više ovisiti o uplaćenim doprinosima i prinosima ulaganja.

Promjene su potaknuli niski kamatni prinosi, zbog kojih je postalo teže financirati unaprijed obećane mirovine, kao i pravila koja su ponekad odgađala njihovo usklađivanje s inflacijom. Stari sustav bio je manje prilagođen i ljudima koji često mijenjaju poslove ili rade kao samozaposleni. Prijelaz na novi model trebao bi biti dovršen do 2028. godine.

Gdje je Hrvatska u europskom poretku?

Među 19 analiziranih europskih zemalja, uključujući Tursku, Hrvatska je zauzela 14. mjesto. Ispred nje su, uz Nizozemsku, Dansku i Island, i Švedska, Finska, Norveška, Švicarska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Irska, Belgija, Njemačka i Portugal. Hrvatska se tako našla ispred Španjolske, Italije i Austrije.

Hrvatska je u ukupnom svjetskom poretku na 27. mjestu. Njezin rezultat pripada skupini sustava koji imaju čvrste temelje i niz pozitivnih obilježja, ali i prostor za poboljšanje - za primjerenost mirovina dobila je 61,60 bodova, a za održivost 58,30 bodova.

Nešto slabije ocijenjene europske zemlje, poput Španjolske, Poljske, Italije i Austrije, nalaze se u kategorijama koje upućuju na veće nedostatke i rizike za učinkovitost ili održivost sustava.

Posebno su zanimljivi rezultati nekih velikih europskih gospodarstava. Austrija, Italija i Španjolska izdvajaju se kao zemlje s izraženim dugoročnim ranjivostima. Španjolska je za primjerenost mirovina dobila 83 boda, što upućuje na relativno snažna primanja i resurse, ali za održivost samo 33 boda.

Francuska, drugo najveće gospodarstvo Europske unije, ostvarila je 85 bodova za primjerenost, ali tek 49,3 za održivost. Turska se nalazi na začelju europskog poretka, s najnižom ocjenom među obuhvaćenim europskim zemljama kada je riječ o resursima i financiranju. I njezina je ocjena održivosti među najnižima.

Ti primjeri pokazuju da relativno visoke mirovine danas ne znače nužno da će sustav moći dugoročno podmirivati svoje obveze.

Sve je manje radnika koji financiraju mirovine

Izvješće upozorava da se mirovinski sustavi diljem svijeta suočavaju sa sve većim pritiskom. Ljudi u prosjeku žive dulje, dok zbog pada nataliteta na tržište rada ulazi sve manje novih radnika koji svojim doprinosima financiraju mirovine.

Graham Pearce, globalni voditelj segmenta mirovinskih planova s definiranim primanjima u Marshu, za Euronews Business istaknuo je da je jedan od ključnih izazova sustava koji se financiraju iz tekućih doprinosa očekivani snažan rast broja umirovljenika u odnosu na broj zaposlenih.

U takvim modelima doprinosi današnjih radnika koriste se za isplatu mirovina sadašnjim umirovljenicima, umjesto da se ulažu kako bi financirali njihove buduće mirovine. Starenje stanovništva zato sve više opterećuje javne financije, osobito u državama s velikim brojem umirovljenika i relativno malim brojem zaposlenih.

Na problem su upozorili i čelnici europskih središnjih banaka. Predsjednik Bundesbanka Joachim Nagel izjavio je u svibnju 2026. za Handelsblatt da bi povezivanje dobi za umirovljenje s očekivanim životnim vijekom nakon 2031. moglo pomoći Njemačkoj. Novi model privatne mirovinske štednje, koji bi trebao početi djelovati početkom 2027., nazvao je važnim korakom prema snažnijem financiranju mirovina putem ulaganja, ali je upozorio da sam po sebi neće riješiti dugoročne probleme održivosti.

François Villeroy de Galhau, tadašnji guverner francuske središnje banke, u istom je razdoblju za Le Figaro upozorio da financiranje javne potrošnje zaduživanjem prebacuje trošak na mlađe generacije.

‘Teret duga i mirovina prebacujemo na svoju djecu’, poručio je.

Europska komisija u rujnu 2026. pozvala je na razvoj dodatne mirovinske štednje uz javne mirovine. Upozorila je na sve veći pritisak na državne proračune i rizik da će ‘previše ljudi doživjeti nagli pad prihoda nakon umirovljenja’.

Kako mirovine učiniti održivijima?

Prema izvješću, vlade će morati pronaći dodatne izvore financiranja kako bi mirovinski sustavi mogli podnijeti rast broja umirovljenika. To se može postići povećanjem poreza ili doprinosa za socijalno osiguranje, ali i poticanjem ljudi koji to žele i mogu da dulje ostanu na tržištu rada.

‘To bi se moglo postići višim porezima ili doprinosima za socijalno osiguranje, odnosno omogućavanjem i poticanjem onih koji su voljni i sposobni dulje raditi da to i učine, čime bi se ostvarili i dodatni porezni prihodi’, rekao je Pearce.

Autori izvješća smatraju da će među najuspješnijim sustavima u budućnosti biti oni koji već danas jasnije definiraju ciljeve, jačaju izvore financiranja i omogućuju veću fleksibilnost.

Među preporukama su proširenje obuhvata dodatnih mirovinskih programa na zaposlene i samozaposlene, bolja regulacija i transparentnost privatnih mirovinskih planova te prilagodba dobi za umirovljenje produljenju očekivanog životnog vijeka u dobrom zdravlju. Predlažu i mjere kojima bi se ljudima olakšao dulji ostanak na tržištu rada, potaknula privatna štednja te smanjile razlike u visini mirovina između muškaraca i žena i među različitim društvenim skupinama.

Pearce ne smatra da bi mlađi radnici u sljedećih deset do 20 godina nužno trebali očekivati manje izdašne javne mirovine. Ipak, za dugoročnu održivost bit će potrebno razvijati dodatnu štednju koja se ulaže i stvara sredstva za buduće isplate.

Očekuje i širu primjenu sustava automatskog uključivanja u mirovinsku štednju. U takvim modelima radnici se automatski upisuju u mirovinski program, uz mogućnost odustajanja, a dio plaće uplaćuje se u štednju i ulaže. Doprinosima zaposlenika često se pridružuju i uplate poslodavaca, čime se uz državnu mirovinu stvara dodatni izvor prihoda u starosti.

Govoreći o zemljama poput Francuske i Španjolske, koje imaju visoke ocjene za primjerenost mirovina, ali slabije rezultate u održivosti, Pearce je upozorio da bi nečinjenje moglo dovesti do teških odluka.

‘Bez mjera za poboljšanje održivosti javnih mirovinskih sustava, poput podizanja dobi za umirovljenje ili uvođenja djelomičnog unaprijed financiranog modela u ranoj fazi, vlade bi se s vremenom mogle suočiti s teškim odlukama jer bi postojeći sustavi postali financijski neodrživi’, rekao je.

Takve bi odluke mogle uključivati i smanjenje mirovinskih primanja. Pravodobne reforme, zaključuje Pearce, mogu pomoći u očuvanju očekivanja današnjih radnika o mirovini i istodobno spriječiti da prevelik financijski teret bude prebačen na buduće generacije.