Nazdravljanje uz dobre želje u bilo kojoj prilici, a posebno ovih dana, rijetko kad može proći bez barem nekakvog pjenušavog vina, a među njima posebno mjesto zauzimaju šampanjci. Svojevrsno mjerilo luksuza, šampanjci dolaze isključivo iz francuske regije Champagne koja se nalazi na otprilike stotinjak kilometara istočno od Pariza, u smjeru Luksemburga i Njemačke. Vinova loza na kojoj se uzgaja grožđe za šampanjce prostire se na oko 34,3 tisuće hektara, odnosno na području nešto većem od našeg otoka Hvara.

U proizvodnji, punjenju i prodaji šampanjaca sudjeluje oko 15,800 vinogradara, 140 kooperativnih društava, te 320 vinarija (fr. Maison de Champagne) koje su najpoznatiji proizvođači šampanjca i među kojima se nalaze i najpoznatiji brendovi i imena. Od ukupne količine proizvedenog šampanjca podjela na domaću konzumaciju i na izvoz je otprilike pola-pola, s time da gotovo 90 posto izvoza čine šampanjci poznatih vinarija, dok nezavisni vinogradari i kooperativna društva pune butelje uglavnom za francusko tržište na kojem drže udio nešto veći od 40 posto.

Stotinjak vinarija dodatno tvori posebnu udrugu najpoznatijih svjetskih proizvođača tzv. "velikih imena", odnosno najpoznatijih brendova šampanjca (fr. grande marques). Među njima dvije trećine prihoda stvara pet grupa proizvođača koji godišnje od prodaje šampanjca zarađuju više od 150 milijuna eura. Najveća među njima je grupa koju čine brendovi: Moët & Chandon, Dom Pérignon, Mercier, Ruinart, Veuve Clicquot i Krug koji se svi zajednički, uz druge luksuzne brendove mode i kozmetike poput Kenza, Diora, Fendija ili Bulgarija, nalaze pod kapom francuske korporacije luksuza LVMH Moët Hennessy Louis Vuitton.

Drugu grupu po ostvarenim prihodima čine brendovi: Vranken, Pommery, Heidsieck & C° Monopole, Charles Lafitte, Bissinger & C° okupljeni u kompaniji Vranken-Pommery Monopole. U trećoj grupi, pod kompanijom Laurent-Perrier se nalaze brendovi Laurent-Perrier, De Castellane i Salon-Delamotte, a četvrtu grupu čine vinarije grupe Lanson BCC: Lanson, Burtin Besserat de Bellefon, Boizel, Chanoine, Philipponnat, De Venoge te Alexandre Bonnet. Petu grupu, najmanju među najvećima, čine šampanjske vinarije Mumm i Perrier-Jouët, koje posluju unutar globalno puno poznatijeg proizvođača alkoholnih pića Pernod Ricard (votka Absolut, viski Chivas Regal, Ballantine's i dr.).

Nakon njih slijedi dvadesetak nešto manjih vinarija koje od prodaje šampanjca ostvaruju prihode u rasponu od 10 do 150 milijuna eura. Među njima se nalaze imena poput: Bollinger, Deutz, Martel, Mansard Baillet, Charles Mignon, Barons de Rotschild i drugih. Radi se o brendovima šampanjca koji su međunarodno poznati u vinskim krugovima zahvaljujući svojoj tradicionalnoj obiteljskoj strukturi koja im donosi postojanu klijentelu. Dodatnih tridesetak manjih vinarija, poput imena Cuperly, Henri Abelé, Alfred Gratien, Jacquinot & Fils, Veuve Cheurlin, koji godišnje imaju prihode manje od 10 milijuna eura uglavnom čine obiteljska gospodarstva, ali i svojevrsnu osnovicu same industrije.

Detaljna ekonomska analiza uspješnosti pojedinih vinarija je uglavnom uzaludna jer se uvjeti u kojima posluje svaka od mogu poprilično razlikovati. Neke od njih postoje već nekoliko stoljeća, dok su druge osnovane tek nedavno; neke imaju velike vinograde dok druge kupuju grožđe isključivo od neovisnih vinogradara, neke su usmjerene na izvozna tržišta, druge na domaće francusko, neke proizvode šampanjac isključivo pod vlastitim brendom, a druge opet za svoje klijente. Vinarije grožđe nabavljaju iz različitih vinograda, a sorte od kojih se proizvodi šampanjac – chardonnay, pinot crni i pinot meunier – se nakon pretvaranja u vino miješaju u konačni proizvod, već prema običajima i tradiciji svake pojedine vinarije.

Ukupna proizvodnja šampanjca je stabilna od 2002. godine kad je napunjeno i isporučeno 287,7 milijuna butelja. Do tada je brojka uglavnom postojano rasla još od Drugog svjetskog rata nakon kojeg je godišnja proizvodnja iznosila tek nekih dvadesetak milijuna butelja. Od 2002. godine godišnje se, uz blage oscilacije, isporuči uglavnom oko 300 milijuna butelja. Najuspješnija je bila 2007. godina kad je isporučeno 338,7 milijuna butelja, a lani ih je prodano 307,3 milijuna tek neznanto više nego godinu prije.

Prema dostupnim podacima proizvođači su 2017. prodali šampanjca u vrijednosti od 4,9 milijardi eura, što znači da prosječna butelja stoji oko 16 eura, odn. 120 kuna. Naravno, na domaćem francuskom tržištu je prosječna cijena nešto niža (oko 13,5 eura, odn. stotinjak kuna), dok je u izvozu nešto viša i premašuje 18 eura (135 kn) po butelji. Šampanjci čine 10 posto svjetske količine pjenušavih vina, ali više od trećine njihove vrijednosti.

Dva najveća izvozna tržišta za šampanjac su Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države, s time da količinski prednjači Britanija kamo je lani otišlo 18 posto izvoza, uz prihode od 415 milijuna eura. Na američko tržište je istovremeno isporučeno oko 14 posto izvoza, no tamošnji su potrošači u prosjeku platili više jer je prihod iznosio gotovo 586 milijuna eura. Drugim riječima, Amerikanci prosječno za bocu šampanjca plaćaju više od 25 eura (190 kn), a Britanci nešto prihvatljivijih 15 eura (110 kn). Naravno, riječ je o dobavljačkim cijenama koje su u maloprodaji bitno više, a poznato je da se u restoranima najskuplji šampanjci prodaju i po nekoliko stotina eura, odnosno nekoliko tisuća kuna.

Nakon Velike Britanije i SAD-a po važnosti za izvoz šampanjca slijede Japan i Njemačka kamo odlazi oko osam posto izvoza, a listu najjačih pojedinačnih tržišta dopunjuju Belgija, Australija, Italija, Švicarska, Kina, Španjolska i Švedska.

Ukupno gledajući industrija šampanjca predstavlja petinu vrijednosti izvoza francuskih vina i alkoholnih pića, i to s regije koja predstavlja samo četiri posto ukupne francuske površine zasađene vinovom lozom. U svjetskim razmjerima to je tek 0,4 posto od ukupne površine pod vinogradarskim kulturama.

Za gotovo sva šampanjska pitanja zadužena je francuska udruga proizvođača i trgovaca, odnosno Šampanjski odbor/vijeće (CIVC, Comité Interprofessionnel du vin de Champagne). osnovana 1941. godine. Prema njihovim podacima, uz spomenutih tristotinjak milijuna butelja godišnje, proizvođači šampanjca imaju uskladišteno otprilike dodatnih 1,4 milijardi boca. U slučaju slabih berbi ili manjka na tržištima šampanjski vinari očito imaju kuda posegnuti i čime nazdraviti. A kad im, ako je suditi prema navedenim brojkama, već i nije potrebno zaželjeti nekakav poseban uspjeh u poslovanju, onda ćemo iskoristiti priliku da to, uz šampanjac ili čak i bez njega, zaželimo vama.