Dao je otkaz kako bi stvorio 'Park znanosti' koji svakodnevno posjećuje stotine djece. Usput je otvorio radna mjesta u malom zagorskom selu i oduševio Europu svojim izumima

Rijetki su ljudi koji vas svojom karizmom mogu doista uvući u priču. Ali baš onako, da stvarno čujete baš svaku riječ koju izgovore. Još su rjeđi ljudi koje svoje moći koriste za stranu dobra. Jedan od njih je zasigurno i Luka Veverec, 38-godišnji inženjer građevine koji je na pragu 30-ih poslao siguran, ali njemu nezamislivo dosadan posao k vragu i otisnuo se u nepoznato.

Tijekom pet godina koliko je radio u struci uštedio je dovoljno da si omogući predah od rutine. S curom je krenuo na šestomjesečno putovanje koje mu je zauvijek promijenilo život. Zvuči prilično fatalno, ali kad je u Londonu posjetio muzej u kojem se na vlastite oči uvjerio da znanost može biti zanimljiva, odnosno da se može predstavljati na zanimljiv način, nešto se u njemu prelomilo.

Oduvijek ga je, naime, zanimalo kako sve one suhoparne nastavne jedinice iz udžbenika za fiziku koje smo svi prezirali mogu pretvoriti u nešto pitko i zabavno. Tijekom svog školovanja i sam se susretao s onim tipom profesora prirodne skupine predmeta koji svojim način prenošenja znanja čine više zla nego dobra kad je u pitanju poticanje interesa učenika za ovu temeljnu skupinu predmeta.

Luka si je, vidite, dao truda te je ponovno iščitao sve udžbenike iz kojih djeca uče. Uočio je niz problema. Neko gradivo koje se u školi, recimo, uči i po nekoliko sati u njegovom se parku usvoji kroz svega nekoliko minuta. I to na krajnje zabavan i praktičan način.

Ovaj će vas dobrohotni zagorski div prvo potaknuti da nešto sami istražite bilo kroz dodir, igru ili eksperiment i zatim će vas nizom dobro strukturiranih pitanja dovesti do toga da sami shvatite kako neki određeni fizikalni zakon funkcionira. Vjerujte mi, to je onaj tip znanja koji zauvijek ostaje urezan negdje u pamćenju.

Meni je, recimo, objasnio kako je moguće čuti ljudski glas na 30 metara udaljenosti, kako funkcioniraju Newtonovi zakoni ili zašto klizačice na ledu uopće mogu izvoditi one impresivne piruete. Bio bi mi pokazao i ostatak svojih inovativnih eksponata da njegov Park znanosti trenutačno zbog zime nije zatvoren. Vrata njegovog inovativnog Parka znanosti otvorena su od ožujka do prosinca.

Možda se sad pitate se što je to Park znanosti. Odgovor je vrlo jednostavan, kao i većina kompleksnih pitanja koje ćete s Lukom riješiti. Riječ je o jedinstvenom modelu popularizacije znanosti. I to ne samo u Hrvatskoj, nego i mnogo šire. Tijekom jednosatne šetnje njegovim parkom posjetitelji se susreću s 25 eksponata. Svaki od njih, kao što smo rekli, predstavlja neku određenu nastavnu jedinicu. Trenutačno pokriva fenomene iz domene fizike, geografije, astronomije i psihologije. Uskoro će ponudu eksponata udvostručiti, ali o tome više za koji tren.

Otkako je pred malo manje od dvije godine otvorio Park – drugi rođendan slave u travnju, posjetile su ga tisuće djece, roditelja, velikih i malih istražitelja. Donedavno uspavanim zagorskim mjestašcem danas se tako dnevno provoza i po nekoliko dupkom punih autobusa djece željne znanja. Ture po parku vode Luka, njegov brat i tata.

Dobro je to uhodana obiteljska priča u kojoj je najvažnije, otkrio mi je moj sugovornik, pronaći način da se djecu kroz dobro složenu priču zainteresira za znanost. Kad se tome pridoda praktična komponenta učenja kroz igru dobiva se dobitna kombinacija od koje najviše koristi imaju klinci. Nerijetko se kući vraćaju toliko oduševljeni da mu pišu koliko im je susret s njegovim eksponatima proširio vidike i učinio im učenje zanimljivijim. Takve su situacije najveća potvrda njegova rada.

Ali da je od samog početka sve išlo glatko, nije. Daleko od toga. Možda u njegovom glasu nećete čuti ogorčenje, no priča o Parku znanosti kuhala se dugo, sporo i s puno začina. Prvi je eksponat, svoju Glazbenu ogradu, krenuo razvijati još 2013.g. Riječ je o sustavu savršeno ugođenih cijevi koje proizvode glazbu kad se o njih kucne malim batićem. Krenuo se s Odom radosti, kasnije je sustav prilagodio tako da svira Lijepu našu. U principu može svirati bilo što.

Glazbena ograda je ujedno i sjajan primjer porođajnih muka svakog izumitelja. Nakon što je u prototip na kojem je radio mjesecima uložio 10 tisuća kuna, a u to je vrijeme bio nezaposlen pa je svaka kuna bila važna, shvatio je da ne funkcionira. Morao je krenuti iz početka.

Učio je gdje je stigao. Kao diplomirani inženjer građevine imao je, doduše, određena znanja potrebna za konstrukciju svog izuma, ali mu je mnogo i falilo. U priču je polako uključivao svoje prijatelje iz svih sfera djelatnosti – strojare, dizajnere, arhitekte, i od njih je strpljivo učio. Sve materijale i majstore koje je trebao nabavljao je iz neposredne okoline. Luka je, naime, od samih početaka znao da svoju priču želi ispričati lokalno i održivo.

Zatim je od prijatelja posudio kombi i krenuo je po sajmovima. Bilo ga je posvuda. Doslovno nije bilo vrata na koja nije pokucao. Tjerala ga je ustrajnost i uvjerenje da ima super ideju koja barem malo može poboljšati društvo i generacijama koje dolaze učenje učiniti zanimljivijim, zabavnijim i efektivnijim.

Njegov je rad dugo ostao nezamijećen. Čak i kad bi zainteresirao ljude, često bi ostao kratkih rukava jer nisu razumjeli važnost investicije. Nije se predao. Štoviše, krenuo je razvijati nove eksponate. Dok nije ganjao sreću i vukao ljude za rukav u svojoj bi radioni planirao, crtao i konstruirao nove eksponate.

Ideja da otvori Park znanosti nametnula se od početka priče, želio je stvoriti mjesto koje zainteresirani ulagači mogu posjetiti i vidjeti čitav dijapazon njegovih inovacija. Golemo dvorište njegove obiteljske kuće u Oroslavju nametnulo se kao logično rješenje. I onda je krenuo. Nakon što je u projekt uložio svu svoju ušteđevinu, posudio gdje je mogao i došao gotovo do kraja svojih mogućnosti, krenula su i prva priznanja.

Njegova glazbena ograda našla je put do svojih kupaca. Slovenci i Nijemci su zagrizli među prvima. Uslijedile su Rijeka, Knin, Sinj i Vukovar. Priča je dobila potrebni zamah. U projekt se u međuvremenu uključuju i Lukin brat i tata. Kako bi projekt Parka znanosti razvili u mjeri u kojoj to žele treba im 100 tisuća eura. Dio su namakli sami, dio je stigao iz poticaja i natječaja na koje je aplicirao projekt u RH i EU. Ustrajnost im se na kraju isplatila.

Projekt se u konačnici kuhao punih pet godina, ali Luka nikad nije požalio odluku posvetiti se nečemu što voli i u što vjeruje. Trenutačno stalno zapošljava četvero ljudi, po potrebi uzima vanjske suradnike. Sav se biznis odvija u Zagorju. Duboko je uvjeren da je lokalno i održivo poslovanje dugoročno jedino ispravno.

Ima i velike planove za budućnost. Ove zime širi ponudu, a time i Park. Do kraja druge faze u Park planira postaviti još dodatnih 25 eksponata. Zbog velikog interesa školaraca neophodno mu je, kaže, još minimalno dvoje ljudi. Sve što od svojih budućih zaposlenika traži je ljubav prema učenju, prenašanju znanja i razumijevanje djece. Nije da nema zainteresiranih kandidata, samo tek rijetki zadovoljavaju njegove kriterije.

Ako ga je ovaj njegov dosadašnji put naučio nečemu, onda je to strpljenje. Sve će već, kaže, doći na svoje mjesto. Dotad će se širiti polako, koliko mu financijske mogućnosti to budu dopuštale. Najveća plaća su mu ionako oduševljena mala i velika djeca koja se svakodnevno iz Parka znanosti u svoje domove vraćaju zainteresiraniji za razumijevanje zakonitosti svijeta u kojem živimo.

Budućnost nam je, kaže Luka, uz generacije koje dolaze svijetla. Sve što im treba jest malo poticaja. Zato trkom u Oroslavje! Karta je 30 kuna, tura je vođena, a pitanjima i sramu zbog neznanja nema mjesta. Upravo suprotno. Samo se tako nešto može naučiti! Ja svoju nećakinju i sve njene prijatelje na proljeće zasigurno vodim u Mokrice. Moram vidjeti ostatak eksponata i malo izbrusiti svoje zahrđalo znanje. Uz vodiče kao što su to Luka Veverec i njegova ekipa to možda konačno i zavolim fiziku i shvatim zašto se nebo još uvijek nije srušilo na nas.

Sve informacije o Parku znanosti možete pronaći na www.parkznanosti.com i na FB stranici.