Kulturmiks PIAZZOLA U LISINSKOM

Sukus tango univerzuma

Budući da se izvedbe Piazzoline glazbe na našim prostorima mogu prije svesti pod izuzetak no pod pravilo, najava o njegovoj jedinstvenoj i rijetko izvođenoj tango operi 'Maria de Buenos Aires' na pozornici Lisinskog, prilikom 90. godišnjice rođenja argentinskog skladatelja, svakako spada pod dobrodošli repertoarni iskorak

Praizvedena 1968. godine, 'Maria de Buenos Aires', tango operita, kako ju je sam autor prozvao, jedno je od onih rijetkih djela koja umiju uspješno reflektirati čitav jedan umjetnički pravac te u konačnici posve opravdavati interes koji je Piazzolina glazba polako budila na svjetskoj sceni u periodu nakon Drugog svjetskog rata. Naime, nakon početnog zazora prvo argentinske, potom europske i američke publike pred novitetima koje je Astor Piazzola uvodio u tango, njegova glazba je polako, ali sigurno dosegla status modernog klasika te je danas skoro neizostavna na repertoaru niza klasičnih i jazz glazbenika.

Piazzolin prepoznatljivi zvuk nuevo tango, u kojem je klasični tango, s dominantnim zvukom bandoneona, suočen s podatnošću jazza te s postupcima klasične kompozicije, za operu je bitno proširen gudačkom sekcijom i udaraljkama. Zapravo, 'Maria de Buenos Aires' izmiče tradicionalnim definicijama opere, kantate i oratorija, a u sebi nosi i nekoliko kabaretskih elemenata te je vjerojatno i suvišno tražiti joj najpogodniju etiketu. U rastrzanoj priči o Mariji iz Buenos Airesa nema klasične naracije, već prevladava niz simboličkih i arhetipskih slika.

Libreto Horacija Ferrera napisan je visoko poetiziranim tonom, s nekoliko efektnih scena, kao što je primjerice zbor psihoanalitičara u drugom činu te s nizom referenci koje povezuju uličarku Mariju s istoimenom Majkom Božjom. Motivi ponovnog rađanja, iskupljenja i života sjena nakon smrti nižu se u maniri neoavangardne poetike, a opera u šesnaest slika sažima neke od glavnih značajki tango univerzuma u neodvojivi amalgam pulsirajuće erotičnosti, inherentnog misticizma te dekadentne urbanosti južnoameričke metropole.

U zagrebačkoj produkciji, trolist pozvanih južnoameričkih pjevača/perfomera pokazao se kao najbolji zalog uspješne izvedbe. Sandra Rumolino u naslovnoj ulozi te topli bariton José Luisa Barreta posve su opravdali svoja gostovanja unesenim i sigurnim interpretacijama, dok je Jorge Rodriguez bio iznimno sugestivan u sveprisutnoj ulozi naratora/plesača. Glazbenoj izvedbi Zagrebačkih solista pod palicom mladog Mirana Vaupotića nedostajalo je uglađenosti, zbor Ivana Filipovića mogao se znatnije potruditi oko dikcije španjolskog, no zato je najvažniji član glazbene postave, bandeonist Aleksandar Nikolić, koji je imao nemalu solističku zadaću u tumačenju partiture, ostvario sjajnu ulogu.

Režija Marija Kovača je, u krajnje neprikladnom prostoru pozornice Lisinskog (djelo ipak zahtijeva bitno komorniju i intimniju scenu), vjerojatno bila adekvatna. Statičnost koncertne pozornice donekle je ublažena gostima iz cirkusa, pokojom plesnom točkom i video projekcijama, no njena najbolja odluka bila je ta da se svede na što diskretnije geste.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još