Književnost THE PARIS REVIEW

Digitalizirana arhiva maestralnih knjiških intervjua

Svatko koga zanimaju odlični, temeljito pripremljeni i razotkrivajući intervjui s najslavnijim piscima posljednjih šezdesetak godina ovih dana se ima razloga radovati jer je poznati književni časopis The Paris Review digitalizirao svoju arhivu razgovora s autorima i postavio je na uvid svekolikoj svjetskoj online javnosti na svojem webu

Riječi su oruđe, ali i oružje svakoga pisca, no kao što ih on koristi da bi stvarao, tako ih i drugi koriste da bi preispitali njega. Zato su intervjui, barem oni najbolje vrste, dvoboji riječima, a kada se s druge strane novinarskog mikrofona nađe pisac, svašta se može dogoditi. Za razliku od političara, koji se itekako mogu nositi s radoznalošću medija, ili zvijezda estrade, koje mogu satima pričati o sebi, a da ništa ne kažu, od pisca se u intervjuu, opravdano ili ne, očekuje da zna o čemu priča. Naravno, od novinara se očekuje da zna što pita, a i mnogi novinari i mnogi pisci sigurno su imali iskustava da to baš i nije slučaj. No, kada je novinar pripremljen, onda je intervju s piscem igra miša i mačke, u kojoj se uloge znaju mijenjati, te su obje strane u opasnosti biti pojedene.

Svatko koga zanimaju odlični, temeljito pripremljeni i razotkrivajući intervjui s najslavnijim piscima posljednjih šezdesetak godina ovih dana se ima razloga radovati jer je poznati književni časopis The Paris Review digitalizirao svoju arhivu razgovora s autorima i postavio je na uvid svekolikoj svjetskoj online javnosti na svojem webu.

Ovaj dobrodošli potez odluka je novog urednika Lorina Steina, pa se sada može uživati u intervjuima s impresivnom ekipom živih ili preminulih književnih klasika, od 1953. godine, kada je The Paris Review osnovan, pa sve do danas. Skoro svi razgovori su vođeni uživo, a među onima koji su intervjuirani nalaze se, da spomenemo samo neke, Borges, Nabokov, Hemingway, T. S. Eliot, Ezra Pound, Graham Greene, Capote, Calvino, Ionesco, Huxley, Vargas Llosa, Marguerite Yourcenar, Harold Pinter i mnogi drugi. Književnih nobelovaca je tu na pretek, kao i drugih autora koji su obilježili svoju epohu ili je i dalje obilježavaju.

Riječ je o štivu koje izaziva ovisnost, pa se nemojte začuditi ako provedete dane iščitavajući sve te intervjue u kojima majstori književnog zanata govore o procesu pisanja, (ne)važnosti inspiracije, svojem djetinjstvu, raznolikim utjecajima i, naravno, kolegama iz literarnog svijeta.

U razgovorima za The Paris Review pokrivene su skoro sve ključne teme, ali se spominju i usputne zgode i avanture, a i nemilosrdno se trača. Tako Nabokov bez dlake na jeziku opisuje Pounda kao 'totalnog lažnjaka' i objašnjava zašto mu je 'Don Quijote' nepodnošljiv, Gore Vidal vrlo duhovito vrijeđa manje-više svakog pisca kojeg spomene, dok Jack Kerouac priča besmislice jer je vjerojatno drogiran. S druge strane, Hunter S. Thompson je definitivno bio drogiran tijekom intervjua, no to ga inspirira na genijalne tirade o svemu i svačemu, pa i o tome da Biblija nije mogla nastati bez halucinogena.

Izbor intervjuiranih autora nije snobovski, pa se tako mogu pročitati i razgovori s majstorima krimića, Jamesom M. Cainom i Jamesom Ellroyem, čije je hvalisanje (on je 'američki Dostojevski') beskrajno zabavno. Ništa manje zabavno nije i Borgesovo priznanje da obožava vesterne i mjuzikl 'Priča sa zapadne strane', dok njegova tajnica svako malo prekida intervju jer ga ispred ureda čeka stanoviti gospodin Campbell.

S druge strane, neki su autori razočaravajuće dosadnjikavi ili nepodnošljivo pretenciozni (primjerice Haruki Murakami), bez obzira na to što im djela uopće nisu takva. Neki su otvoreno uvredljivi prema novinaru koji ih intervjuira, poput Hemingwaya ('Kada nekoga pitate stara, umorna pitanja, dobit ćete stare, umorne odgovore') i V. S. Naipaula, kojem bi i čitatelj najradije opalio pljusku, ako se već novinar suzdržao. Louis-Ferdinad Celine otkriva zašto mrzi svoju majku, a Martin Amis zašto mrzi svoje obožavatelje. Još vrijedi dodati i da intervjui pokazuju promjene književnog ukusa (i kanona) tijekom desetljeća, pa danas izgleda perverzno da jedan opravdano zaboravljeni srednjostrujaš poput Irvina Shawa bude čak dvaput intervjuiran.

Prepričavati sve te intervjue nemoguć je zadatak, a kada je riječ o njihovom čitanju, treba upozoriti da izazivaju instantnu ovisnost, pa se nemojte čuditi ako provedete čitav vikend (pa i duže!) istražujući arhivu The Paris Reviewa. Zažaliti nećete.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još