Književnost INTERVJU: KRUNO ČUDINA

Roman o patnjama oca ostalog bez kćerke

Čudina je već objavio kratki roman 'Bdjenje' prije nekoliko godina, koji je opisivao blizak odnos oca i sina, a 'Nije bilo dovoljno' u jednako neposrednom stilu otkriva patnje oca koji se, protiv svoje volje, udaljava od vlastite kćeri

Generacije su učenika imale priliku učiti kako je najveći grijeh Ibsenove Nore bio taj što je ostavila svoje dijete, jer se majčinska ljubav prema potomstvu u patrijarhatu i kršćanstvu uvijek predstavlja kao neupitna, pa čak i transcendentalna. Nema ničega što majka neće učiniti za svoje dijete, nema te žrtve na koju nije spremna i bez obzira na to što se to na prvi pogled čini plemenitim, na drugi itekako zaslužuje propitivanje. Primjerice, zašto bi žena uopće morala biti i majka te može li bez osude okoline izabrati da to ne bude? I gdje su u svemu tome očevi?

Uzdizanjem majke na pijedestal vrši se pritisak na sve žene da zadovolje takve, društveno konzervativne, ideale, a očeve tjera u manje vrijednu, ali i manje odgovornu poziciju u odnosu na djecu.

Zato je vrijedan pažnje roman 'Nije bilo dovoljno' (izdanje Naklade Ljevak), u kojem mladi prozaik Kruno Čudina tematizira očinsku ljubav prema djetetu, koja je na kušnji nakon ne baš prijateljskog razvoda roditelja. Čudina je već objavio kratki roman 'Bdjenje' prije nekoliko godina, koji je opisivao blizak odnos oca i sina, a 'Nije bilo dovoljno' u jednako neposrednom stilu otkriva patnje oca koji se, protiv svoje volje, udaljava od vlastite kćeri.

U bilješci o piscu piše da Kruno Čudina 'živi i radi na potezu Zagreb-Bejrut-Teheran'. Kakva se priča krije iza te rečenice?

Odgovor je zapravo puno jednostavniji i bezazleniji nego što bi mnogi ljudi pomislili. Bezazleniji u smislu o kakvoj prirodi odnosa se tu radi. Rođen sam u Zagrebu i tu provodim većinu svog vremena. Dalekim, jako dalekim podrijetlom Libanonac sam, to s majčine strane. No povijest zamuti činjenice pa vjerujem da je tako i u ovom slučaju. No ima nešto u tome. Što se tiče mojeg života i rada, to se ponajprije odnosi na relaciju Zagreb – Teheran. Naime, imam puno prijatelja i poznanika koji su radili ili rade u Iranu, poglavito u Teheranu, i koji su mi prenijeli toliko sjajnih dojmova o toj zemlji i njezinoj prebogatoj kulturi. Sam moj posao tamo svodi se na kulturnu razmjenu, to je jedina korist, za obje strane, rekao bih; uz onoliko posjeta koliko sam uspio ostvariti, sve je to bilo u privatnom aranžmanu uz pomoć prijatelja. Na kraju i neki prijatelji koje smo uspjeli ugostiti ovdje – sve to je bio naš rad. Dakle, sva tri grada su uvijek u meni, jednako kao i ja u njima. Doslovno i preneseno.

Možeš li opisati svoj proces pisanja - u koje doba dana, na kompjutoru ili rukom, kako dolaziš do početne ideje?

Kada padne mrak, onda kreće pisanje. Još uvijek zapisujem većinu bilježaka rukom, jednako kao i kraće pjesme, no i ja sam konačno počeo tipkati. I moram priznati kako sam u tom tipkanju (u kojem i nisam predobar, ali sada već pristojno vješt) pronašao jedan osobit ritam, koji mi odgovara pri samom pisanju. Nešto poput nabadanja tipki, poput sviranja. Iznenadilo me to. Početna ideja, točnije rečeno 'ono što imam za reći' uvijek proizlazi iz proživljenog. Da bih došao do teksta, treba dosta vremena, jer kako se odvija određeni proces u životu, tako nekako se odvija i pisanje. Jasno, postoje tu odmaci, no neke stvari nisam u stanju razriješiti na papiru dok se njihovo razrješenje barem ne naslućuje u stvarnosti. Dalje je onda lako.

Što se krije iza naslova romana 'Nije bilo dovoljno'? Čega odnosno koga nije bilo dovoljno i u odnosu na koga?

Naslov je višeznačan. S jedne strane želi kazati da što god mi ljudi učinili, nikada nam nije dovoljno. Dodatno – nije bilo dovoljno sve to što smo učinili, ne da bismo nešto spasili ili sačuvali. Nešto ili nekoga do koga nam je stalo. S druge strane naslov ironizira, jer kada nakon vremenskog odmaka pogledamo što smo sve činili u to ime i zbog tog cilja – učini nam se da smo učinili i više nego što je bilo u našoj moći. Znači i više nego dovoljno. Na kraju, mislim da postavlja pitanje treba li biti dovoljno, može li biti dovoljno, može li se išta ili ikoga uistinu sačuvati za sebe i ima li opravdanosti u jednoj takvoj težnji. Roman, kao i naslov, bavi se tim dvojbama, tom nemoći nas kao ljudi, nemoći da išta imamo za sebe, a još više mogućoj nepotrebnosti tog djelovanja, kao i njegovoj štetnosti, posebno u kontekstu spašavanja i prisvajanja drugih bića, čemu smo itekako skloni. A onda opet – ljudi smo i tako se i ponašamo. U nekom uvriježenom smislu prihvatljivog, a i urođenog ljudskog djelovanja. Socijalni smo, ponekad i previše, čini mi se.

Puno prostora posvećuješ unutarnjem životu svog glavnog lika. Zašto ti je važno da čitatelj zna što se odvija u njegovoj glavi?

Pa i ne mogu reći da mi je to važno na način da je nužno prenijeti same misli nekog lika. Kada dolazi do takvih mjesta u tekstu, dolazi iz mojeg osjećaja kako i ne postoji prevelika razlika između izrečenog i tek onoga o čemu razmišljamo, pogotovo ne u samom tekstu. Ne težim se baviti nekakvim unutarnjim tijekovima svijesti, već jednostavno prenijeti vijest, grubo govoreći. Prenijeti sve znane mi strane prirode čovjeka; jasno, znane mi iz vlastitog iskustva. Izraziti to u tekstu, sve ono što nas čini, a što možda u stvarnosti ne izgovaramo. Zato ja to izgovaram u tekstu, pokušavam barem, pa makar i kroz misli i osjećaje lika. Njih ionako baš često ne vidimo u stvarnog čovjeka, pa mi se ovaj prostor čini kao pogodno mjesto da ukažem na to prešućivanje samog sebe, jednako kao i na suzdržavanje - često posve poželjno da bi društvo funkcioniralo - od nekih djelovanja. Mislim da se u novom romanu 'Nije bilo dovoljno' to sve više pokazuje. Ponekad i ne izgovorimo ono što mislimo, ono što bismo možda i trebali izgovoriti, u većini slučajeva ne izgovorimo tu svojevrsnu istinu koja nas tišti, jer bi ona u socijalnom kontekstu bila teško prihvatljiva. U svemu ovome dolazi do osjećaja sputanosti. Može biti da je to razlog da se posvećujem i unutarnjem životu lika, jednako kao i najbanalnijem pokretu ili kakvoj izvanjskoj događajnosti.

U svom prvom romanu si pripovijedao iz perspektive djeteta, a sada iz perspektive roditelja. Koliko se te dvije pozicije razlikuju, a koliko mogu biti slične?

Razlikuju se sasvim, ali mogu biti jako slične. Više u smjeru da roditelj postaje dijete, da vrati u sebe to dijete koje je izgubio negdje putem odrastanja. Naravno da pritom zadrži sve ono što je postao kao čovjek, ali da pokuša malo omekšati svu tu krutost koja ga je učinila napetim, zatvorenim za nova iskustva i spoznaje, čovjekom koji živi u tamnici ove današnje, tako okrutne i neduhovne situacije vremena. Mislim primarno na nevjerojatno pragmatičan, blaže rečeno praktičan do boli svijet u kojem živimo. Praktičnost je dobra stvar, ali ne kada preraste u nekakvo, sa svih nam strana nametano evanđelje, u tu 'radosnu vijest' koja bi nas trebala uvjeriti kako trebamo živjeti upravo tako kako nam se kaže – zaraditi što više novca, sagraditi što veću kuću, oženiti se i ne pitati se ništa. Da bismo na kraju postali ništa doli sve te stvari i ljubavi na obrascima koje smo ispunili. Ne, hvala. Želim lupati loptu u parku. Želim biti kakav ja osjećam da jesam i možda još mogu postati. Gadi mi se ta laž. To prividno olakšavanje življenja, ta primitivna mentalna manipulacija. Servirana kao nešto što je zdravo za gotovo i što ne priznaje različitosti, nego teži stvarati iluziju sigurnosti postavljanjem neupitnih pravila za sve. Biti s djetetom, pored sebe i u sebi, postati djetetom, na kraju preispitati i samu prirodu tog današnjeg djeteta – to je pozicija iz koje polazi roman 'Nije bilo dovoljno'. Mogle bi se unutra lako nalaziti i obje perspektive, tada vrlo bliske, ako ne nužno iste.

Nekoliko je poglavlja u romanu određeno konkretno navedenim datumom. Zašto si se odlučio istaknuti baš taj 22. 11. 2006? Kriju li ti brojevi neku tajnu ili su manje-više proizvoljni?

Ovdje je stvar vrlo jednostavna. Navedeni datum točan je datum kada je moja bivša žena otišla s našim sinom iz kuće. To je i početna, nulta točka u narativnoj strukturi romana, iz koje se onda radnja rastvara u dvije pripovjedne linije. Naveo sam točan datum, jer nisam imao potrebe izmišljati neki drugi. Ovaj je bio dovoljan. Taj je datum zatvoren cvijet. Koji se onda rastvara, otvara prema prošlosti i budućnosti, sve da bi se opet zatvorio tamo na kraju teksta, u budućnosti. Morao sam ga tako umjetno zatvoriti, nije mi preostalo ništa drugo. U stvarnosti se nije dao.

Jedna od stvari koju sugeriraš jest ta da je roditeljska ljubav mnogo dublja i čvršća nego romantična, što i jest logično, ali je iznenađujuće da se ti, relativno mlad, baviš time. Ima li, i koliko, autobiografskog u cijeloj ovoj priči?

Apsolutno. Uvijek ima autobiografskog i jest – biografsko. I auto, naravno, ali uvijek kažem da je biografsko, jer moglo bi se ticati i još nekoga, mogle bi se naći podudarnosti. Nije to samo moja biografija, barem ne u širem smislu, ako već ipak priznamo da svaka individua ima upravo svoju jedinstvenu. Bavim se roditeljskom ljubavi, jer sam to prošao. Dakle, bio si u pravu sluteći autobiografsko u romanu. A ja ću sad rado, unatoč izrečenom, potvrditi – autobiografsko je. Ja se samo nadam da ga je nadišlo i prešlo u biografsko, stiglo do tog malo više univerzalnog mjesta baš iz same autobiografije. Što bi značilo da više, odavno ili nikad nije ni bilo autobiografsko te da me nitko neće moći proganjati zbog nekih istina i nekih laži koje sam možda napisao.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još