Kazalište UMJETNIČKI BUNT

Dok građani šute, kazališta buče

U listopadu su u Zagrebu premijerno izvedena tri kazališna komada koji, svaki na svoj način i iz svog kuta, snažno i bez kalkulacija kritiziraju suvremene političke i društvene devijacije

Dok Hrvatskom vladaju korupcija, sumnjive pravde i moćnici bez pokrića, a hrvatskim ulicama njihovi smanjeni parnjaci koji poštuju tek zakon šake, noža i pištolja, građani uglavnom šute. Kad i progovore, sasiječe ih moćna ruka vlasti, kao u slučaju Varšavske ili srušenog referenduma. Buntovi se svode na razgovore po birtijama, gorke ispovijesti u prolazu te nezadovoljna i nimalo plodonosna brundanja u bradu.

Građani šute, a pobunilo se – kazalište. Scenska umjetnost, koja je od pamtivijeka bila poligon za slavljenje, ali i ljutu kritiku društva i vlasti, u posljednje vrijeme nema nikakvog razloga za scenske ode, te se sve više okreće podcrtavanju društvenih mana koje je okružuju. Tako posljednjih nekoliko godina kazališnim daskama, u masi lakih nota, svako malo zagrmi predstava koja se ne miri s ponorima kojima smo krenuli.

Šeparovićeva kritika mehanizama moći

U scenskoj inventarizaciji društvenih promjena u posljednjih 20 godina, obnovljenom Montažstrojevom projektu 'Vatrotehna 2.0' te u predstavama 'Timbuktu', 'Srce moje kuca za nju' i 'Generacija 91-95', Borut Šeparović ogoljuje i kritizira mehanizme političke i društvene moći, pažnju posebno usmjerivši prema njihovim žrtvama. Čini to, između ostalog, dovodeći socijalno najugroženije pojedince na scenu HNK-a i suočavajući ih s društvenom (i kulturnom) elitom u gledalištu.

Takvi projekti dosad su u pravilu kapali s vremena na vrijeme, no u listopadu smo imali prilike vidjeti čak tri nove predstave koje propituju našu stvarnost: Kiklop tandema Buljan-Ferčec Sceni Gorica, Ovo bi mogla biti moja ulica Anice Tomić i Jelene Kovačić u ZKM-u te Šeparovićev projekt Vatrotehna 2.0 u istom kazalištu. Zgusnutost društveno kritičkih predstava nimalo nije slučajnost, već preslika očito inspirativne i sve turobnije stvarnosti.

Nakon odluke o izglasavanju nepovjerenja Senki Bulić na mjestu ravnateljice POU Velike Gorice, u sklopu čega je u četiri godine stvorila vrlo respektabilno kazalište Scena Gorica, glumica, redateljica i sada već bivša ravnateljica odlučila je na sceni prokomentirati tu politički motiviranu odluku.

U pomoć je pozvala umjetničkog istomišljenika Ivicu Buljana koji je za posljednju premijeru Scene Gorica pod Senkinom upravom oblikovao bučan politički pamflet Kiklop u kojemu je bez metaforičnih uvijanja izrekao sve što misli o našoj trenutnoj vlasti. Kako Kosor-nakurnjakom, tako vrlo jasnim i doslovnim songovima, ali i postavljanjem na scenu mladih glumačkih amatera koji su vlastitu izvedbu ispunili gorčinom i bijesom. Time je nezadovoljstvo političkom svitom i izvedbeno izvukao iz kazališnih okvira u redove onih čija reakcija se čeka – mladih ljudi, intelektualaca i nezadovoljnika nimalo obećavajuće budućnosti.

Za razliku od Buljana koji se u 'Kiklopu' osvrnuo na političke spletke, Anica Tomić i Jelena Kovačić svoje kritičke strelice u predstavi Ovo bi mogla biti moja ulica  usmjerile su prema ponajvećem problemu današnje mladeži, ali i društva u cjelini – maloljetničkom nasilju, problemu koji nije drugo nego preslika našeg društva – moćniji i jači udara i kači, a nakon što zakači, svejedno ostaje na vlasti, zeru moćniji i jači.

Isprovocirane ubojstvom Luke Ritza, Anica i Jelena stvorile su izuzetno snažnu i potresnu predstavu u kojoj su, zaskočivši gledatelja bez imalo kalkulacija, maloljetničku delikvenciju promotrile sa svih aspekata, strelice krivnje usmjerivši prema društvenoj sredini, obiteljskom nasilju i nesposobnosti državnih aparata da stanu na kraj premlaćivanjima i ubojstvima mladića i djevojaka koje je isprovociralo tek krivo mjesto i vrijeme ili kriva glazba na ušima.

Dok političke i društvene uvrnutosti rastu do pragova groteske, a potlačeni građani, ugaženi đonovima moćnika, dosljedno šute, kazalište, očito, bruji i buči. I iako nema nekadašnju moć pokretača masa, društvenom sviješću i odvažnošću Šeparovića, Buljana, tandema Tomić-Kovačić te Olivera Frljića koji sa scenski i medijski bučnim projektima 'Turbo folk', 'Bakhe', 'Škrtac' i 'Buđenje proljeća', redovito diže kose na glavama dežurnih dušebrižnika i Mirana Kurspahića koji u predstavama 'Carstvo radosti', 'Žrtve zemljopisa 2' i 'Zadatak' razotkriva medijske i političke manipulacije te gledatelje odvodi na javni protest, kazalište polako prikuplja kritički osviještene 'mase pojedinaca'.

Iako su različitih poetika, ciljeva i pristupa publici, te autore povezuje činjenica da su sa scene odlučili viknuti na sveprisutno rušenje društvenih vrijednosti. Scenskim krikom pružili su gledateljima, osim osvješćivanja, i nužno potrebnu katarzu. Jesu li ti krikovi unaprijed izgubljeni u kakofoniji šumova koji nas okružuju? Iskreno i pomalo utopistički nadamo se da nisu, već da su, baš suprotno, tek početni tonovi simfonije razuma koja će imati snage utišati moćnije nerazumne. No za to trebaju podršku i iz redova kazalištaraca i iz zamračenih gledališta.
 
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još