MONTAŽSTROJ: 'SRCE MOJE KUCA ZA NJU'

Parodija nogometa i tragedija stvarnog života

27.01.2010 u 09:57

Bionic
Reading

Predstavom 'Srce moje kuca za nju' Montažstroj je obilježio dvadeset godina postojanja, nogometnom tematikom pozvavši se na svoje početke, a snažnom socijalnom crtom ukazavši na poremećene vrijednosti naše sadašnjice

Predstava 'Srce moje kuca za nju', nastala u suradnji Montažstroja i Plesnog centra Tala, vizualno oblikuje audio-prijenos nogometne utakmice između reprezentacija Hrvatske i Engleske, koja se odigrala na Wembleyu 2007. godine, a sukomentatori su bili Filip Brkić i Goran Vučević. Time su autori, redatelj Borut Šeparović i dramaturg Oliver Frljić, stvorili dvostruki kazališni odmak od originala i pokušali usprkos krilatici 'kazalište laže' koja se pojavljuje u ključnim trenucima prijenosa veličinu te utakmice smjestiti u realne okvire teatarske i životne zbilje.

Podijelivši predstavu na dva nogometna dijela, dio hrvatske nadmoći i onaj u kojemu je došlo do tipičnog kočenja na terenu, autori su na početku u igru uveli mladu zvjezdanu postavu, plesačice iz plesnog centra Tala, uz pokoje pojačanje.

Tako su na scenu istrčale Adriana Josipović, Ana Stunić, Ana Vilenica, Antonia Matković, Daria Karić, Helvecia Tomić, Iva Morandini-Plovanić, Martina Car, Martina Tomić, Nataša Mihoci, Petra Milojković i Rina Kotur.

Zamijenila ih je druga ekipa, žene sa Zavoda za zapošljavanje u sastavu: Antoaneta Boras-Vidov, Brigita Sajko, Davorka Drvodelić, Lela Lujanac-Kerdić, Mirjana Kalinger, Nada Kos Balen, Renata Petrović, Sanja Plepelić, Silva Cirković, Sonja Cirković, Vasiljka Martinović i Zrinka Banić-Tomišić

Te dvije ekipe iznijele su dva aspekta stvarnosti koja nas okružuje, čiji je nogomet, nažalost, pretjerano bitan dio (od nacionalnog ponosa do pražnjenja računa poreznih obveznika). 


Kruha i nogometa, dok još kruha ima

Prvo poluvrijeme oblikovano je kao fizički teatar, a simplificirani plesni pokret u koreografiji Tamare Curić, Larise Lipovac i Boruta Šeparovića nastao je izdvajanjem nekih od uobičajenih nogometnih driblinga te njihovim ponavljanjem. Ponos nacije, svima znana jedanaestorka time je svedena na ono što u stvari jest – jeftinu zabavu za mase.


Kako veselje ne bi bilo preplitko, plesni pokret pojačan je ponavljanjem imena nogometaša, države čiji ponos je u njihovim nogama i navijačkih stihova, sve radi postizanja lažnog sjaja.

U tom spoju želje nogometaša za dopadnošću i potrebe nacije za samopotvrdom pokazao se sav paradoks isprazne i promašene opsjednutosti zabavljačima s loptom oko kojih se kovitlaju oluje nacionalne svijesti, dok u isto vrijeme tristo tisuća ljudi živi bez posla, na rubu egzistencije. Kruha i igara, rekli bismo, dok još kruha ima. Ali o tome u drugom poluvremenu. 


Prvi dio predstave, oblikovane unutar realnog vremena nogometne utakmice, usprkos nekolicini vrlo dopadljivih redateljskih rješenja i glazbi koja je uživo stvarala odlično pogođen nabrijani ritam (Tomo in der Muhlen i Tin Ostreš), na trenutke je, nedovoljno dobro dramaturški osmišljen, padao u ponavljanja i prazan hod. Baš poput stvarnih događanja na terenu, dodali bismo.

Što se tiče scenske repke, kao grupni lik, na čemu je i bio naglasak, cure su bile vrlo dobro uigrane, dok je u pojedinačnim nastupima bilo dosta oscilacija.


Stvarnost ogoljena na turobnu i gorku istinu

Sa smjenom prevlasti u igri, na scenu su stupile zamjene, žene s burze rada. I dok su dečki iz repke te pomalo izbijedjele, ali nikad zaboravljene večeri na Wembleyu ispustili dva gola prednosti, ženama na sceni iz ruku je skliznuo život. Barem onakav kakvim su ga zamišljale u danima dok su imale razloga sanjati. 


Jedanaest različitih sudbina povezanih življenjem na rubu egzistencije, scenu HNK-a, hrama hrvatske kulture, u trenu je ispunilo stvarnim životom, daleko od bilo kojeg oblika teatra (kazališnog i onog drugog). Progovorivši o ratu, neispunjenim snovima, bolestima, noćnim kopanjima po smeću, te prodavačice, apsolventice i doktorice znanosti bez patetike su istinu ogoljele od silnih slojeva lažne farbe.

Dodatnu snagu epiloški iznesenog stanja duha i džepa u kojemu se trenutno nalazi velik dio Hrvata donio je način na koji su se te žene obratile publici. Bez pokreta, samo vlastitom riječju i pokojom gestom, tremom i ljutnjom, žene su iznosile ništa drugo doli svoju životnu priču, koja je nužno oblikovala njihove životne stavove.

I kad je jedna od njih sa scene zavapila da nikad ne bi dopustila svom sinu da se ponovo ide boriti za ovakvu Hrvatsku, bilo je jasno da nije riječ ni o kakvom političkom pamfletu, već samo o predugo taloženoj gorčini. Priče su na trenutke pretjerano prekidali glasovikomentatora koji su iz pozadine iskakali u ključnim trenucima utakmice, što je lomilo ispovjedni ritam.

Pobjeda kratkog daha za kraj

Na kraju, Hrvatska je pobijedila, što nikako ne unosi u predstavu sretan kraj. Jer, kao što je repka ubrzo tragično ispala od Turske, a sljedeće prvenstvo će velikih jedanaest gledati u raskošnim domovima, tako će se i gospođe s burze, nakon što potroše honorar od predstave, vratiti otužnom krpanju kraja s krajem. Živeći od ruke do usta (living from hand to mouth), kako bi naši nogometni protivnici rekli.