Lila Malika Korač Sitarić ima godinu i pet mjeseci. Živi u Lici na eko imanju, s majkom Mirtom i njenim partnerom Davorom. Na filmu, koji nosi njeno ime, 'Lila', pojavila se i prije svog rođenja, ili točnije, čim je došla na svijet. To se ima zahvaliti Igoru Bogdanoviću, redatelju iz Zagreba, čiji će dokumentarac 'Lila', nastao u produkciji Fade Ina, uskoro imati festivalsku premijeru na Liburnia Film Festivalu u Ičićima.
'Lila' je dokumentarac o slojevitom odnosu Liline majke Mirte, oca Alena i Mirtinog novog partnera Davora. Svi su oni zajedno u iščekivanju Lilinog dolaska na svijet. Odluka je da porod bude prirodan, no ne klizi baš sve glatko. Igor Bogdanović osvjedočio je, osobno i kamerom, posljednjim tjednima Mirtine trudnoće, a kako i zašto se ovaj inženjer zrakoplovstva našao blizu uloge babice, podijelio je s nama neposredno prije festivalske premijere.
Trenutno se nalazi na Visu, gdje snima 3. BESA kazališni kamp. Ove godine, osim što snima aktivnosti kampa koje će pretočiti u kratke filmove, sudjeluje u klaunskoj radionici kao muzičar, na jednoj od predstava radi zvuk, zajedno s bendom Vibrica održat će koncert i odigrati i predstavu 'Afrička bajka'.... Već je sama najava poprilično eklektična a takav je trenutno i Igorov život.
'Da, završio sam zrakoplovstvo, ali nikad nisam radio u struci. Još za vrijeme faksa sam kreno u vode s videom, zajedno s još nekoliko prijatelja pokrenuo sam Transmeet.TV na kojoj sam radio narednih pet godina, i prestao kad sam završavao diplomski. A nakon diplome, bio sam malo pogubljen, nekako mi nije ni padalo na pamet baviti se inženjerijom - nisam želio po cijele dane sjediti pred kompjuterom i raditi nacrte, ako bi mi to uopće bio posao. I onda me frend pozvao da s njima krenem u Indiju, pa sam odlučio da ću na putu snimiti film. Taj me film zapravo i povezao s Fade inom, i iako još nije gotov, jer osim što nemam sredstava malo sam i zapeo u fazi produkcije, to je moj sljedeći filmski projekt koji želim završiti, a nadam se da će Fade In i njega producirati. Za temu sam odabrao ljudsku sreću: htio sam istražiti što čovjeka raduje, koji je najkraći put do sreće (film se zove 'Shortest path') i što ljudima čini smisao u životu, to da nisu samo strojevi koji opslužuju sustav. Snimio sam 50-ak raznih intervjua, ali sad od toga moram napraviti film. Evo, kad završim s Visom, idem na Hvar raditi na scenariju.'
I inače putujete i snimate?
To je u biti bilo jedino od dužih putovanja koja sam snimao, ali da, već nekoliko godina po nekoliko mjeseci putujem po Jadranu ili Europi, i tijekom tih putovanja muziciram ili snimam.
U biografiji vam stoji da ste foku usmjerili na antistresni životni stav. Što to znači, kako živite?
Freelancam. Nemam konkretno zaposlenje niti nekog konkretnog šefa koji mi je 8-10 sati nad glavom. Niti konkretnu plaću, radim na ugovore. Što se novca tiče, video mi je glavni izvor prihoda, a sad se više okrećem prema muzici, i možda kazalištu. A osim toga, antistres su mu joga, borilačke vještine... Trudim se ne opterećivati previše, i živjeti u nekom vlastitom životnom tempu.
Čini mi se, slično kao i vaši protagonisti?
Pa zapravo, s Alenom se znam upravo iz joga priče, već godinama. Tako je i krenula priča o filmu. Kad je Mirta s njim ostala trudna, baš sam nešto pričao s prijateljem koji radi na HTV-u, da bi bilo super, ako znam neku trudnicu, nju pratiti kroz trudnoću i raditi tjedne priloge. Pitao sam Mirtu, i ona je pristala, no bilo ju je teško uhvatiti jer je stalno u pokretu. I na tome je ostalo. Onda sam otišao na filmski tečaj u Fade In, pa se tamo razgovaralo o temama na kojima bi se radilo, i ja sam pomislio da bih htio napraviti film o porodu kod kuće, čisto konceptualno. Ali i tad je to ostalo visjeti u zraku.
Kad se Mirtina trudnoća stvarno počela bližiti kraju, ona je odlučila s Alenom i Davorom otići u tu kuću u Samoboru i imati prirodni porod, a odlučio sam i ja ići s Alenom, da mu budem potpora, jer situacija je svima njima bila prilično emocionalno teška. Razgovarao sam s Mirtom o tome da bih sve to snimio, ideja mi je bila napraviti 5-minutni video o porodu kod kuće, i ona je pristala. No sve se to razvuklo, prenijela je, termin joj je prebačen za 11 dana, i umjesto dva dana, u kući smo ostali dva tjedna. Pa se i skupilo masu materijala od kojeg se mogao napraviti solidan film.
Je li svih njih bilo teško pridobiti pred kamere u tako intimnim trenutcima? Jer, ne čini se da jest, svi pričaju poprilično otvoreno, bez zadrške….
Najvažniji faktor je to što smo svi mi prijatelji, pa je njima bilo prirodno da ja snimam i da je kamera prisutna u prostoru. Kameru sam palio kad sam osjetio da je u redu da ju upalim, a kad nisam - budući da je tu bilo i nekih malo žešćih situacija - onda ju jednostavno nisam palio. To su dosta prirodni ljudi koji nemaju problema sa svojim egom, ili bar ne na taj način da se „izvitopere“ kad se upali kamera. Nije se to promijenilo ni kad su vidjeli film… Uglavnom, odluka je najviše bila na Mirti, do toga koliko je to njoj OK, a njoj je to bilo OK… Iako joj nije bilo nimalo lako.
Što svi oni danas rade?
Davor i Mirta žive u Lici, imaju svoju eko kućicu s vrtom i imanjem, i tamo im dolaze gosti i posjetioci, prirodni život. Alen je trenutno na sezonskom poslu na Krku, a inače živi u Zagrebu. Mirta svakih desetak dana dolazi u Zagreb, ili Alen odlazi k njima u Liku. Da, happy end... nije se dogodilo ništa dramatično. Svi su živi i zdravi, dijete je zdravo i veselo i živi i raste, a i svi oni imaju zdrave odnose, onako koliko tko koga osjeća i na koji način. Nema nekih bedova, barem koliko sam ja upućen u situaciju.
I, što će se sljedeće događati s „Lilom“, koji joj je festivalski put?
Iskreno, ne znam. Volio bih da se film pokaže ljudima, ali trenutno radim toliko različitih stvari da sam taj dio jednostavno prepustio producentici Morani Komljenović. Vjerojatno ćemo ga prijaviti na ZagrebDox, na Jihlavu u Češkoj… No drago mi je da je „Lila“ na festivalski put krenula upravo iz Ičića, jer to je opušten festival, pa dakle krećemo – opušteno.
