Našoj javnoj televiziji mnogo stvari u zadnjih desetak, možda čak i dvadesetak godina ne ide dobro. Troše previše vremena na svoju internu politiku i eksterne pritiske da bi informirali javnost kako treba, obavezne sadržaje odrađuju tako da su uglavnom dosadni i nikome ih se ne da gledati, kvalitetne filmske i serijske sadržaje ne znaju dovoljno promovirati, mozaične emisije troše prevelikim tempom da bi izdržale dulje od mjesec-dva, ali jedna im se stvar mora priznati. Dobro im ide zabavno-glazbeni program, i to onaj gdje se puno pjeva i pleše na mainstream pop-glazbu, gdje ima puno raznobojnih svjetala te gdje se voditelji s gostima i publikom u studiju ponašaju kao da su upravo na nekom ekskluzivnom tulumu.

'A strana' upravo je takva emisija. Samo ime implicira da će se baviti glazbom koju svi znaju, a ako želimo u to učitavati još neka značenja, možemo reći da tim nazivom obećavaju prvoklasnu zabavu, zabavu 'A-klase'. U svojoj prvoj sezoni emisija je to i dokazala. Isprva možda samo mrvicu šepava, vrlo je brzo postala popularna i HRT je pokazao da može i sam, bez licence, stvoriti šljokičastu subotnju zabavu kakvu je publika jako voljela u plesu i pjevanju sa zvijezdama, 'The Voiceu' i sličnim showovima.

Za početak druge sezone isto su tako odabrali 'A'-temu - čisti mainstream koji se svima sviđa, s kojim svi imaju iskustva i koji se može ilustrirati hrpom muzičkog materijala: ljubav. Duško Čurlić i Ivan Vukušić o ljubavnim su pjesmama razgovarali s Ninom Badrić, Massimom i Milom Kekinom, a na kraju i sa Zdravkom Čolićem. Sve su to redom notorni ziceri za bilo koju zabavno-glazbenu emisiju, a kada je se spoji s temom ljubavi, ne mo'š fulat. Izvukle su se iz toga mnoge pjesme uz koje je publika, kako ona u studiju, tako i ona pred televizorom mogla pjevušiti s nagovještajem suza u očima - balade Arsena Dedića, Kemala Montena i Jadranke Stojaković - Mile Kekin svemu je tome dodavao malo rockerskog tona, spominjući ljubavne pjesme svojeg benda, ali i, recimo, Johnnyja Štulića i sve u svemu, tko god da je gledao, a nije barem u jednom trenutku rekao: 'Aaaaaa, na to sam ples'o sentiš s Martinom iz sedmog b', mora da je srca kamenog.

No da ne bi ispalo da je sve samo puki zicer i da baš nikako nisu mogli fulat', mora se priznati da ipak cijeloj priči vješto pridonose i voditelji, koji u studiju znaju razgovarati s gostima tako da budu dopadljivi, a opet da ne mame kolutanje očima zbog bilo kakvog pretjerivanja ili gluparanja. Jer nije da HTV tu i tamo nije imao pokušaja zabavnih emisija s pjevanjem, plesanjem i inim revijalnim tonovima, a da ti pokušaji nisu neslavno propali. Obično bi to bilo onda kada su voditelji bili prenametljivi, kada bi u svoj 'autorski štih' ubacivali nešto što bi se moglo dobiti kreativnim premetanje riječi 'štih' i kada bi se zapravo previše oslanjali na sve one notorne zicere spomenute gore, ne trudeći se osobito ni s čim drugim. 'A strana' nije ta priča.

Ako bih joj išta prigovorila, to bi možda bilo to što, iako u njoj naveliko nastupaju mladi pjevači, koji su i ovaj put pjevali veće i manje hitove, kao što su 'Ja u ljubav vjerujem' ili 'Ljubavnu pjesmu' iz rock-opere Gubec-beg, te pjevače, dok se nalaze na ekranu, baš ne potpisuju. Da, da, Duško i Ivan ih znaju najaviti, ali to se koji put teško čuje od pljeska i uzvika publike, a kada bi se na ekranu vidjelo kako se ta mladež zove, možda bismo ih i zapamtili dulje od pet minuta, što bi bilo zgodno i za njihove karijere, a i za možebitno širenje glazbenih horizonata publike. I da, kad već spominjem pljeskanje i uzvike publike - shvaćam da su potrebni zbog atmosfere, ali koji put se zbilja vidi da su dirigirani i da publika plješće zato što su to naredili igrači s druge strane kamera, pa to katkad zna biti iritantno.

No to bi uglavnom bilo sve što bih prigovorila 'A strani'. Ne, to nije emisija za mlade, ali mladi se ionako subotom navečer zabavljaju nekako drugačije, a ne pred televizorima. Nije ni emisija za alternativce, teške kužere u glazbu i pop-kulturu, pa niti za one koji traže da se na javnoj televiziji promovira i emitira nešto novo, uzbudljivo i drugačije. To je zabavna emisija za sredovječne, starije, nostalgične, možda i pokojeg usamljenog gledatelja koji bi subotu htio provesti u iluziji da je opet pozvan na neki dobar tulum iz svoje mladosti. To je i emisija za sve one koji vole zapjevušiti uz televizor, kojima televizor zna 'svirati' umjesto radija uz subotnju obiteljsku partiju karata u dnevnom boravku i slične. Za takve je 'A strana' mrak i to je sasvim okej. Okej je, uostalom, da postoji i takva jedna emisija - dobar podsjetnik da nam prisavska javna TV negdje u svojim hodnicima krije i ljude koji imaju ideje o tome što se gledateljima može uspješno servirati, a ne samo one koji se na svakom koraku spotiču o standarde svoje struke.