2. KORIJENI REŽIMA U SIRIJI  

Nakon puno uspjelih i neuspjelih pučeva i poraza u ratu s Izraelom, vlast u Siriji pučem preuzima Hafez al-Asad 1970. U početku se nije se očekivalo da će se održati na vlasti, a kamoli politički stabilizirati Siriju. Hafez al-Asad, inače bivši vojni pilot, vladao je zemljom 30 godina, a nasljeđuje ga sin Bašar, liječnik školovan u Sjedinjenim Državama.

Nakon 35 godina mirne vladavine obitelji Asad, 2005. dolazi do početka neočekivanog hladnog rata SAD-a sa Sirijom kada George W. Bush naređuje zamrzavanje diplomatskih odnosa i financiranje sirijske oporbe te oporbene televizije Barada koju gasi sirijska policija nakon što je otkrila operaciju američkog unošenja novca.

Pod utjecajem tih operacija i revolucija u arapskim državama tijekom zime 2010./2011. dolazi do prve napukline u sirijskom političkom sustavu krajem siječnja 2011. Reformistička stranke Sirije sa sjedištem u SAD-u, a koju podržava i Izrael, pozivaju na pobunu koja je izostala, a novinari javljaju o društvenoj zaglušujućoj tišini pred eksploziju.
457544,456999,456915,4568383. POČETAK RATA

Sukob je izbio 15. ožujka 2011. u obliku serije prosvjeda nadahnutim Arapskim proljećem, odnosno prosvjedima oporbe koji su doveli do smjene režima u Tunisu, Libiji i Egiptu. Nastojanje sirijskih vlasti da prosvjede uguše uz pomoć vojske je pak dovelo do eskalacije nasilja.

4. POBUNA RASTE

Skupina prosvjednika od ljeta 2011. naoružala se i organizirala u Slobodnu sirijsku vojsku koja protiv režima vodi gerilski rat. Sve pobunjeničke, odnosno terorističke skupine, uključujući Slobodnu sirijsku vojsku (FSA) te njima srodnu Al Nusru pa čak i ISIL u koji su prebjegli mnogi pripadnici Slobodne sirijske vojske, kontinuirano dobivaju financijsku, vojnu i obavještajnu pomoć od SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Saudijske Arabije, Turske, Katara i UAE-a.

S druge strane, sirijska vlada predvođena Bašarom al-Asadom, koju je prema demokratskim izborima iz 2014. podržala većina Sirijaca, dobila je znatnu pomoć od Rusije, Irana i Kine. Zahtjeve pobunjenika za smjenom sirijske vlasti od samog su početka podržale susjedna Turska, Saudijska Arabija i zaljevske države, a potom SAD, EU i druge države zapadnog svijeta koje su protiv Sirije uvele niz političkih, diplomatskih i ekonomskih sankcija. Inicijativama tih zemalja i vlada da se sukob okonča vojnom intervencijom na strani pobunjenika se trenutačno odupiru Rusija, Iran i Kina.

5. PROGLAŠENJE ISLAMSKE DRŽAVE

U ljeto 2013. tzv. Islamska država Iraka i Sirije najavljuje svoj dolazak u sjevernu Siriju, zauzimajući pritom grad Raku koji pretvara u svoje glavno uporište. Skupina je nastala još 2004. kao dio iračke Al Kaide, a njezin je čelnik irački sunitski klerik Abu Bakr al-Bagdadi koji želi nametnuti šerijatski zakon, islamističku ideologiju i pokoriti šijite, sljedbenike druge po veličini grane islama koja priznaje Muhamedova rođaka Aliju i njegove potomke za jedine punopravne nasljednike Muhamedove svjetovne i duhovne vlasti.

Godinu dana od dolaska na ratište i osvajanja iračkog grada Mosula, ISIL proglašava kalifat koji se proteže od zapadne Sirije do istočnog Iraka, a već godinu dana potom u sukob se uključuju američke zračne snage koje bombardiraju džihadističke položaje. Na kopnu pak Amerikancima pomažu kurdski borci, tzv. pešmerge (oni koji se ne boje smrti) u nadi kako će uspjeti izvojevati vlastitu državu.

6. RUSI DOLAZE

Nakon nekoliko tjedana prikrivanja svoje vojne nazočnosti u Siriji, ruska vojska krajem rujna 2015. započinje opsežne zračne napade na položaje pobunjenika. Vojni analitičari smatraju kako je nazočnost ruskih snaga ponajviše doprinijela vojnim uspjesima provladinih snaga. Za razliku od zapadnih saveznika predvođenih SAD-om, Rusija je od početka intervencije u Siriji preciznim zračnim udarima uništila 40 posto ISIL-ove infrastrukture te eliminirala desetke terorističkih zapovjednika i nekoliko tisuća terorista, čemu se oštro protivio SAD, Velika Britanija i ostale zapadne zemlje.

Nakon toga Rusija je pokrenula inicijativu međusobnog dijeljenja informacija i lokacija o ISIL-u s SAD-om i Velikom Britanijom, što su te dvije zemlje odbile. Usto, Rusija je u nekoliko navrata poslala humanitarnu pomoć opkoljenim gradovima u Siriji napominjući da zapadna humanitarna pomoć nerijetko završava u rukama terorista te da se njome potajno evakuiraju ranjeni ekstremisti.

Ključni trenutak ruske umiješanosti u sukobe dogodio se 24. studenoga, kada turski lovci ruše ruski bombarder koji je navodno ušao u turski zračni prostor, što je izazvalo eskalaciju tenzija između Moskve i Ankare koje su se stišale nakon neuspjelog vojnog puča proteklog ljeta, nakon čega se Turska kao članica NATO-a sve više okreće Rusiji na zgražavanje Washingtona.

7. UPOTREBA KEMIJSKOG ORUŽJA

Zbog sumnji da se tijekom rata u Siriji koristi kemijsko oružje s obje strane, UN je u tu zemlju poslao tim inspektora kako bi ispitao navode o korištenju te vrste oružja. Sirijske vlasti nisu dozvolile ulazak UN-ovoj ekipi inspektora, jer ne postoji slaganje u vezi s tim kojim bi mjestima inspektori trebali imati pristup.

Damask sustavno odbija pustiti inspektore u bilo koje drugo područje osim Kan al-Asala u pokrajini Alep, gdje su prema tvrdnjama Asadove vlade i Rusije, pripadnici oporbe koristili kemijsko oružje. Inače, obje strane u sukobu opovrgavaju korištenje otrova, a Sirija je jedna od sedam zemalja koje se nisu pridružile Konvenciji o zabrani kemijskog oružja iz 1997., pa zapadne zemlje vjeruju da Asadove snage imaju uskladištene zalihe neprijavljenih bojnih otrova.

8. CIVILNE ŽRTVE

Prema podacima Sirijskog opservatorija za ljudska prava smještenog u Londonu, od početka rata u Siriji poginulo je gotovo 400.000 ljudi, među kojima 30.000 djece. Najviše je žrtava među civilima i vojnicima odanim sirijskom predsjedniku Asadu, dok su ostali ubijeni pobunjenici, strani borci, militanti Hezbolaha i prebjezi iz sirijske vojske. Broj poginulih pripadnika ISIL-a je nepoznanica budući da oni iz propagandnih razloga ne objavljuju te brojke. Koliko su brojke crne, najbolje govori podatak kako su Ujedinjeni narodi prestali pratiti broj poginulih još prošle godine.

9. IZBJEGLIČKA KRIZA

Rat u Siriji nagnao je milijun i pol Sirijaca da spas potraže u Europi koja je, unatoč nekolicini postignutih sporazuma članica Europske unije o nizu mjera za rješavanje te krize, među ostalim onima za uklanjanje temeljnih uzroka krize, val izbjeglica kakav se ne pamti od Drugog svjetskog rata ipak dočekala nespremna. Prema podacima EUROSTAT-a, prosječan broj dolazaka, koji je bio najviši u listopadu 2015. (približno 7.000 dnevno), do kraja svibnja 2016. smanjio se na 47, a najviše sirijskih izbjeglica, njih dva i pol milijuna, primila je Turska.

10. DALEKO OD OKONČANJA RATA

Unatoč vojnim akcijama i mirovnim konferencijama, do primirja u Siriji teško da će doći, a kamoli do okončanja sukoba, smatraju stručnjaci koji predviđaju kako će rat potrajati još najmanje desetak godina, i to zbog niza faktora.

Geopolitičari, dobro upućeni u stanje u Siriji ističu kako je ovaj sukob imun na iscrpljenost te kako njegovu završetku nikako ne ide na ruku to da u njemu zapravo nitko ne može izgubiti, a kamoli pobijediti. Ono što dodatno zabrinjava jest struktura rata koja potiče zvjersko ponašanje i dugotrajnu osvetu, a strah od poraza samo jača status quo koji ne vodi nikamo.

Kao jedan od faktora koji ovaj rat čine beskonačnim jest onaj koji objašnjava kako su sirijske skupine stvorene za borbu, ne za pobjedu i opasnosti koje donosi pobjeda, a kao prepreka miru nameće se činjenica kako u ovom ratu manjka mirotvoraca i zajedništva međunarodne zajednice što bi, kako stvari zasad stoje, ovaj rat moglo skrenuti u katastrofu dosad neviđenih razmjera.