Rasna netrpeljivost i dalje povremeno ulovi maha na sportskim terenima. Čak i u zemljama u kojima ima jako malo ili gotovo nimalo crne populacije događaju se rasistički ispadi. Na utakmici Istre i Splita bilo je svega, pa i rasističkih povika trenera Pamića prema Belleu. Cijela priča još nije dobila svoj rasplet, na našem smo portalu Tribina.hr pitali koliko je rasizam problem današnjeg nogometa. Vrlo zanimljiv odgovor dao je korisnik Tribine nadimka Osijek.

Rasizam je općenito veliki problem, ne samo današnjeg nogometa ili sporta, nego društva u cjelini. I tu nema diskusije.

Rasizma je oduvijek bilo i (nažalost) uvijek će ga biti. I to ne samo na stadionima, gdje ih vjerovatno ima puno manje nego na ulici. Pitanje je kako se protiv toga boriti i koga smatrati odgovornim?

Cijelu situaciju bi, međutim, bilo korisno sagledati i iz drugog kuta, te postaviti neka pitanja o kojima bi se moralo obavezno raspravljati kada se priča o rasizmu. Kako to da je baš sada aktualizirano to pitanje? Kako to da je rasističko nasilje eskaliralo baš sada?

Velikoj većini nas prva asocijacija na pojam rasizam je hukanje na stadionima. I to je ono o čemu u ovoj analizi želim posvetiti najviše mjesta. Bacanje banana na travnjak i slično aludiranje na majmune (koji su vjerovatno u velikom postotku inteligentnija bića od onih koji to rade) nije vrijedno spomena.

Ono što je Pamić izrekao (razlozi nisu važni) nije samo rasistički, nego i primitivno, stoga ne zaslužuje više od ova tri reda teksta. Zaslužuje najstrožu osudu i kaznu odgovornih. Belle treba snositi sankcije kluba.

Ono što se meni čini kao nekome tko na tu cijelu priču gleda s distance jer nikada nisam bio u blizini ljudi za koje bih mogao reći da su rasisti jest to da je cijela priča oko rasizma na stadionima klasični izraz bunta i (loš i neprimjeren) način borbe protiv čelništva saveza i klubova od strane nekolicine golobradih mladića koji u 99 posto slučajeva niti ne znaju što točno viču. Vjerovatno niti ne znaju povijest, samo znaju da je zabranjeno i da će na taj način naškoditi onome protiv koga se 'bore', jer su tako čuli na televiziji i pročitali u novinama. I to im je dovoljno.

Međutim, ovdje u velikoj mjeri odgovornost snose FIFA, UEFA i nacionalni savezi koji su zabranama i (preskupim) kampanjama i reklamama protiv rasizma samo potpirili vatru, i dali moćno oružje u ruke protivniku protiv kojeg se 'bore'. Kao da djetetu kažeš: 'Ovo ne smiješ', naravno da će dijete baš to htjeti. Da su šutili i pojedince privodili u anonimnosti, vjerovatno bi prošlo neprimjećeno kao i mnoge druge stvari koje čujemo na stadionima.

Jer, nije li rasizam ona dobro poznata: 'Mamiću cigane'? Ma zamislite samo što bi se dogodilo kada bi svi pripadnici romske nacionalne manjine tužili Republiku Hrvatsku Sudu za ljudska prava zbog otvorenog vrijeđanja na stadionima. Ili još poznatija: 'Ćiro, pederu'. Spolna diskriminacija je također oblik rasizma! Ali, to je većini bilo smiješno i simpatično.

Odgovornost ne snose čelnici klubova nego isključivo pojedinci, i u tom svjetlu treba promatrati moguće i potrebne kazne za njih. Nikako se ne bi smjelo događati da klub igra bez navijača i pri tome trpi znatne financijske gubitke zbog nekolicine neodgovornih pojedinaca. Ne smije se niti dogoditi da se klubovima ili reprezentacijama oduzimaju bodovi jer se na taj način uništava sportski duh i osnovna bit sporta - natjecanje.

U današnje doba video nadzora jasno i nedvosmisleno se može utvrditi tko je i što vikao, te ga tako primjereno kazniti. Društveno koristan rad uz doživotnu zabranu pristupa sportskim manifestacijama bi bila dovoljna kazna.