Evo što se događa kada idete studirati međunarodni menadžment u Švedsku. Vratite se doma s ambicioznim Meksikancem. I nekako je šteta što postdiplomska razmjena znanja i tekućina ne proizvodi više interkontinentalnih parova u Hrvata. Alejandro Rodriguez gušta Zagreb već godinu i pol dana, radi u financijskom sektoru jednog šoping-centra i za Hrvatice bilježi sve same pluseve. Za razliku od mnogih Europejki koje je sreo, a kamoli Meksikanki, naše su cure predivno isplivale iz konzervativnih šema prethodne generacije: 'I sam sam odrastao u macho kulturi gdje je ženina uloga bila da kuha i čisti, i gdje se odnos svodio na pitanja gdje ideš, s kim, kad ćeš se vratiti i tome slično. Kod moje mi se supruge užasno sviđa ta neka otvorenost. Zajedno smo, a opet smo dvije individue.'

Libidinalno gledano, 33-godišnji Alejandro u Zagrebu je naletio na zlatnu žilu samopouzdanja. Hispano tipovi, a i ini stranci iz naprednijih ili egzotičnijih zemalja bude nepodijeljenu znatiželju kod suprotnog spola. Prije svega zato što je još uvijek blago neočekivano da netko dođe živjeti u Zagreb, a mogao je imati daleko bolje plaćen posao u, recimo, Mexico Cityju. 'Cure su ovdje znatiželjnije i srdačnije kad je riječ o strancu, ali i muškarci. No malo mi je neobično da me svi pitaju zašto sam ovdje. Kao da ne vole svoju zemlju. Možda bi trebali malo putovati ne bi li naučili cijeniti ju', veli mi Alejandro, a ja ga pitam postoji li kod mlađih Meksikanaca takva histerija za emigracijom kakva se može nanjušiti ovdje. 'Nisam primijetio', odgovora i poentira s objašnjenjem kako se Meksiko sjajno razvija te da je sve više prilika za ljude s fakultetskim obrazovanjem: 'Uspoređujući s Hrvatskom, tamo će daleko bolje proći.' Šah-mat.

OK, pa što je toliko poslovno obeshrabrujuće u našoj balkanskoj kifli? Nije valjda da nedostaje strpljenja, profesionalizma, ambicije, inicijative i da se ljudi prečesto zadovoljavaju minimumom? Nije valjda, nego sigurno Alejandro po tom pitanju ima jednu dobru i jednu lošu vijest. Dobra je ta da su Hrvati kao kolege dosta izravni, da nema uvijanja i okolišanja po horizontalnoj liniji. No loša je ta što po vertikalnoj vlada poslušni muk: 'Primijetio sam da ovdje postoji mentalitet kultnog štovanja šefa. Kada šef nešto kaže, nema prigovora, nema izražavanja svojeg mišljenja, nema propitivanja. Jednostavno, on nešto kaže, ti tako napraviš. To nikada prije nisam vidio. Postoji razlika između odnosa poštovanja i bogoštovlja. Ljudi imaju ideje, ili bi ih mogli imati, da ne postoji takva konstelacija. Siguran sam da bi dvije od deset ideja bile dobre i izvedive, ali nitko ne govori ništa.'

Zna Alejandro, premda dolazi s drugog kontinenta – sada kada je Hrvatska postala članicom EU-a, europski poslodavci i investitori tražit će domaće profesionalce koji se znaju ponašati u poslovnom okruženju, koji će predlagati ideje, koji će držati korak s ostatkom Unije. 'Gdje će ih naći?' – pita se u zemlji gdje je većina paralizirana dubokim refleksom straha da ne izgubi i ono mršavo radno mjesto za koje se drži kao vjeverica za žir i s nula motivacije. 'Ljudi bi ovdje mogli biti profesionalniji, da im bude više stalo do kvalitete, da se drže dogovorenih rokova. I da ne budu toliko nestrpljivi. Naravno da toliko firmi odlazi u stečaj jer svi žele zaraditi što prije moguće, a bez da naprave ikakav dugoročni plan i pristanu na par godina gubitka u poslovanju', secira nas klinički.

Zahvaljujući toj notornoj interpasivnosti Hrvata, ljudi poput Alejandra mogu reći kako nam je zemlja prepuna potencijala i prilika, i, eto, često pada na strance da ih odjelotvore. Slijedom toga, malo se zamislio kada sam ga pitao da podvuče crtu – smatra li Hrvatsku korakom naprijed ili korakom nazad u usporedbi s mogućom karijerom u Meksiku: 'Jako dobro pitanje. Prvo sam mislio da je korak nazad. Ne bih nikada pristao na ovakvu plaću da radim isti posao u Meksiku. No onda... Puno je tu stvari zbog kojih mi je Zagreb trenutačno idealno mjesto za život. Što ti vrijedi da zarađuješ pet tisuća eura mjesečno ako ti do posla i nazad treba četiri do pet sati. Ovdje si gradskim prijevozom svugdje brzo. Pa onda, sigurnost... Rekao sam ženi, kada smo se u Meksiku vozili autom, da makne torbicu s krila i stavi ispod sjedala. Tamo je sasvim očekivano da ti netko na semaforu doleti, razbije ti prozor i otme stvari iz ruku. I klima je tu daleko bolja, a ne da se kuhaš na 40 Celzijusa tri mjeseca.'

Ali hrana, čovječe, hrana! Priča mi Alejandro s nevjericom, kako je moguće da, iako imamo sve iste sirovine kao i oni – osim, ajde, njihovih specifičnih čili papričica - ne znamo napraviti iole zanimljivije jelo. 'Vi Hrvati stvarno ne znate jesti! Jako mi nedostaje meksička kuhinja ovdje. Ne radite elaborirana jela, nema tu puno kreativnosti. Samo se baci u tavu ili pećnicu i to je to. I zapravo, teško bi mi bilo odrediti koja je to hrvatska kuhinja. Svi popularni recepti tipa ćevapi ili sarma, uopće nisu hrvatski. I, da, jedete stvarno puno krumpira.'

Hrvatska u tri riječi? 'Opuštena, zabavna, otvorena strancima.' Zagreb definitivno nije nikakav regionalni epicentar provoda, ali Meksikanac je u metropoli hrvatskih gringosa skužio par mjesta koja mu potpuno zadovoljavaju čula. Nahvalio je Bacchus, Mexcantinu, njihov mariachi bend. Razgovor nas ipak vraća na, što bi negdje rekli, the big picture: 'Kada sam došao ovdje, pitao sam se – čime se točno bavi Hrvatska osim turizmom? OK, radite dosta vina, ali što još? Meksiko danas izvozi cement, kruh, Corona se pije u svakom kutku svijeta. Znači, moguće je, treba samo to shvatiti.'

Super. Samo, je l' zna Alejandro da smo već odavno skužili? Vrijeme je da si to prepričamo. Zato nam i kave traju toliko dugo.