KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

HDZ-ov strastveni bijes i SDP-ova tragična nesposobnost

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 05.11.2014 10:45
  • Objavljeno 05.11.2014 u 10:21
Milanović Karamarko spojka

Milanović Karamarko spojka

Izvor: tportal.hr / Autor: Montaža/Mihaela Maras

Jedno od važnijih obilježja opće entropije i disfunkcije hrvatskog društva kontinuirano je nepostojanje opozicije. U razdobljima vladavine HDZ-a, SDP je bio puki suučesnik čija se svrha svodila na to HDZ-u priskrbi privid pluralizma, poštedi ga ozbiljne kritike i, zapravo iskreno, pristane na njegove temeljne floskule. I u sadašnjoj konstelaciji u kojoj su Kurta i Murta zamijenili mjesta, Hrvatska zapravo nema opoziciju

Istina je da HDZ glasno ukazuje na katastrofalnu ekonomsku politiku aktualne vlade, ali tvrditi kako je ta politika pogrešna ne predstavlja nikakav politički i intelektualni izazov. Također, HDZ se iz razumljivih razloga ne bavi stvarnim uzrocima krize. Konačno, ekonomska politika obaju stranaka ni po čemu se ne razlikuje, ni ideološki, ni po visokim porezima, ni po državnom intervencionizmu. Obje su stranke podjednako antikapitalističke, podjednako pogubne za ekonomiju i na podjednak način je doživljavaju kao sluškinju države, kao puku raspodjelu, budžetsku otimačinu i plijen kojim će politička elita financirati sebe, svoje klijente i svoje laži.

HDZ zamjera SDP-u da 'nije htio' državnu samostalnost Hrvatske. Nevjerojatna je drskost kojom se taj razuman i legitiman stav pokušava prikazati kao problem, čak i grijeh. SDP u tom stavu – koji je mogao spriječiti rat – nije ustrajao između ostalog i zato što je to bilo nemoguće u totalitarnom ozračju devedesetih godina, a ubrzo se svojim odnosom prema nacionalističkim mitovima potpuno približio HDZ-u. Štoviše, SDP je posegnuo za intelektualnom vratolomijom po kojoj je srpsko-hrvatski, takozvani 'domovinski' rat bio svojevrsna antifašistička obrana demokracije. Činjenicu da je rat proizišao iz teritorijalnog spora dvaju podjednako nedemokratskih režima i njihove zajedničke težnje da uspostave tvrdu granicu između svojih novih država sustavno prikrivaju obje stranke. No čini se da je licemjerni pokušaj SDP-a da jedan užas i jedan autoritarizam naknadno uljepšaju demokratskim legitimitetom u nacionalističkim redovima izazvao dodatnu nervozu. Naime, iako su svjesni da od demokratske retorike mogu imati taktičke koristi – kako god je 'iskomunicirali' – nacionalisti vrlo dobro znaju da im devedesetih godina, dok su njihovi eskadroni smrti upadali u stanove i dok su pjevali ustaške pjesme, ni demokracija ni antifašizam nisu bili na kraj pameti. Danas su nervozni jer su zbog tih ispada i zločina raspeti između ponosa i banalne potrebe da ih prikriju. Socijaldemokrati se kao pristojni ljudi tih zločina užasavaju ali u njima ne žele vidjeti odraz suštine tadašnjeg režima nego tek sporadične incidente, iznimke koje ne dovode u pitanje 'dignitet' jednog – ni više ni manje – rata. Drugim riječima, i HDZ i SDP spram devedesetih godina gaje tek različite stupnjeve licemjerja, obmane i samoobmane. Da bi konfuzija bila potpuna, postoje i oni koji u čežnji za totalitarnim jedinstvom u takvim beznačajnim razlikama vide 'tragične podjele', ali to je druga tema.

Kako bilo, usprkos upadljivim sličnostima, HDZ je strastveno bijesan na SDP i taj bijes nekontrolirano raste. Zašto?

Zato što je u biću svakog nacionalizma (a HDZ je stožerna nacionalistička stranka u Hrvatskoj) da ne podnosi razlike, čak i kada se svode na puka simbolička ili emotivna obilježja ili upravo zato što se svode na simbolička ili emotivna obilježja. Riječ je o totalitarnom mentalitetu koji samo postojanje različitosti doživljava kao ugrozu i uvredu i drži kako ga ta zabluda oslobađa svakog civilizacijskog i moralnog obzira. U tom svijetu postoji samo bezgranična ljubav prema nečemu što se naziva 'domovinom', što god to bilo, i mržnja prema svakome tko na bilo koji način ne pristaje na tu ucjenu. Otud i nesposobnost HDZ-a da postane racionalna opozicija, a kada bi odustao od iracionalizma, izgubio bi vlastitu svrhu i suštinu. HDZ se u političkom diskursu ne obraća razumu i ne koristi se argumentima jer opstaje na neograničenom emotivnom kreditu onih glasača koji misle da su država, politika i ekonomija dražesne sličice iz zavičajnog spomenara, a takve emocije svojim sljepilom potiču iluziju kako im pripada 'prirodno' pravo na autoritarni monopol što se zorno ogleda i u potrebi da se od svakoga tko drugačije misli ultimativno traži isprika.

Težnja da se zarad svake, pa i beznačajne razlike u Drugome izazovu krivnja i strah i ga se ponizi isprikom pokazuje da se iza (nezaslužene) mržnje koju HDZ gaji prema SDP-u krije duboka i opasna mržnja prema demokraciji, vladavini koja po definiciji počiva na svakovrsnom pluralizmu i slobodi od straha. SDP je, naime, kakav-takav simbolični dokaz da u Hrvatskoj postoji nekakvo višestranačje. Koliko god je u Hrvatskoj demokracija dekorativna i lišena svakog sadržaja, ona ipak u sebi krije potencijalnu mogućnost da će netko nekada u samom Saboru (bez straha po vlastiti život i zdravlje ili usprkos tom strahu ili pak bez obveze da se ispriča) početi postavljati neugodna pitanja o stvarnim ishodištima i uzrocima ove kataklizme.

Utoliko ulični nasrtaj na aktualnu vlast – a posezanje za ulicom samo po sebi je oblik nasilja – sa svojim moralnim ucjenama i kičastom zloupotrebom ratnog stradalništva – i srednjoškolaca – nema nikakve veze s prividnim antagonizmom HDZ i SDP-a. Iz njega progovara iskonski prezir prema demokraciji i podjednako iskonska potreba da se demokratska procedura, kompromis i dijalog zamijene strahom i moralnom panikom te da se dokine pluralizam i uspostavi totalitarizam 'nacionalnog' jedinstva.

Lažni pluralizam čija uzavrela retorika prikriva potpuni konsenzus političke elite o svim bitnim pitanjima samo je inačica narcizma malih razlika koji suštinski iste pojave doživljava i prikazuje kao zastrašujuće različite.

Na djelu je dosljedna logika jednog kontinuiteta. Kao što današnji HDZ svoju mržnju prema aktualnoj vlasti artikulira ponavljanjem besmislica, izmišljotina, laži i domoljubnih prijetnji, tako je i 1990. obrazlagao svoj iracionalni državotvorni program. Paradoksalno je da stranka koja sebe naziva konzervativnom s tolikim erosom nasrće na svoje neprijatelje koji se pak od nje ni po čemu značajno ne razlikuju. Istim bijesom kojim danas proklinje SDP, HDZ je svojevremeno vodio rat s režimom koji je bio njegova zrcalna slika i prilika. Miloševićev režim bio je podjednako nedemokratski i gajio je podjednak prezir prema građanskim slobodama, vladavini prava, slobodnom tržištu i bilo kakvom obliku srpsko-hrvatske suradnje. Svoj rušilački pohod započeo je tako što su navodno obespravljeni i ugroženi zauzimali ulice i moralnim ucjenama zahtijevali ostavke, sve u ime jednog drugog podjednako iracionalnog državotvornog programa.

Opozicija u Srbiji također je (uz časne iznimke) bila nacionalistička, ekonomija je, kao i u Hrvatskoj, počivala na kriminalnoj sprezi države i politički podobnih tobožnjih 'kapitalista', građanski orijentiranim medijima onemogućavan je rad, crkva je postala politički autoritet, a lažne književne veličine bi povremeno objavljivale svoje poslanice, u Srbiji protiv 'mondijalizma', u Hrvatskoj protiv 'novčarske Europe'. Činjenica da je Milošević započeo rat i da su njegove vojske počinile odvratne zločine toliko je nesporna i očita da je nisu uspjeli dovesti u pitanje čak ni oni koji u svakom suvislom osvrtu na rat vide 'izjednačavanje agresora i žrtve'.

No neovisno o tome tko je počeo prvi a tko drugi, stvarnoj žrtvi, čovjeku i građaninu koji je htio upravljati svojom sudbinom i živjeti u demokratskom i građanskom društvu, bilo je svejedno hoće li ga osakatiti, ubiti ili protjerati fantom sa šahovnicom ili s dvoglavom orlušinom, hoće li mu prodike o seksualnosti držati Jezerinac ili Amfilohije, hoće li ga opljačkati politički pouzdanik Hrvatske demokratske zajednice ili Socijalističke partije Srbije, hoće li trpjeti zvukove Marka Perkovića ili Svetlane Ražnatović, ili će mu se kao književna vrijednost predstavljati Slobodan Novak ili Matija Bećković, a Dražen Budiša ili Vojislav Koštunica kao 'demokratska' opozicija. (Zanimljivo je da su se posljednja dvojica povukli s političke scene nesvjesno naslutivši koliko su suvišni u toj farsi). Rat je i na simboličkoj i stvarnoj razini vođen protiv različitosti i završen je eklatantnom pobjedom svih sudionika, pa i onih koji su izgubili vojničke bitke. Nacionalisti su dobili ono što su htjeli: države, teritorije i ono najvažnije: pobjedu nacije nad demokracijom i poraz pluralizma, kako etničkog i vjerskog tako političkog i svjetonazorskog.

Zato se u tom Gleichschaltungu, u toj beznadnoj odsutnosti alternative i zdravog razuma sve nepregledno bogatstvo raznolikosti koje odlikuje civilizirana društva svelo na žaloban izbor između straha koji izazivaju HDZ-ove falange i tragikomične nesposobnosti SDP-a (i njegovih satelita). Sve do 'događanja veterana' postojala je izvjesna, zapravo očajnička nada, da će HDZ (njegova racionalna, menadžerska frakcija), suočen s imperativom liberalizacije ekonomije, kada dođe na vlast provesti kakve-takve privredne reforme. Uzalud. Stranka čija politika nikada nije bila ni htjela biti ništa drugo nego visceralna mržnja prema svim oblicima pluralizma ne može i ne želi ponuditi ništa osim prijetnje nasiljem. U takvom se zrcalu nesposobnjakovići iz Kukuriku-koalicije svojim licemjerjem i bojažljivom političkom pristojnošću doimaju kao reinkarnacije Montesquieua i Jeffersona. To je svakako manje zlo, ali upravo u tome je problem.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!