'Zamislimo da je 3030. godine prije nove ere imovina svih Egipćana mogla stati u jedan kubni metar. Recimo onda da je ta imovina svake godine narasla za 4,5 posto. Kolika bi to imovina narasla do bitke kod Akcija, 30. godina prije nove ere? Riječ je o kalkulacijama koje je proveo investicijski bankar Jeremy Grantham', kaže na početku svojeg intrigantne analize George Monibot, koji onda izaziva čitatelja da pogodi: 'Deset puta više nego što je veličina piramida? Sav pjesak u Sahari? Atlantski ocean? Obim planete Zemlje? Malo više od toga?'

Odgovor je zapanjujući – 2,5 milijarde milijardi Sunčeva sustava! Stoga Monibot zaključuje kako taj izračun samo podsjeća na 'paradoksalnu poziciju da spas leži u propasti', a 'uspjeti znači uništiti se'. Napominje da vječni rast jednostavno nije moguć, pa i ako bi se odlučilo posve ignorirati klimatske promjene, uništavanje životinjskih vrsta i biološke raznolikosti, nestanak resursa poput vode, minerala i nafte.

Monibot podsjeća da je korištenje ugljena omogućilo industrijsku revoluciju i 'vječni rast' kroz period od nekoliko stotina godina, a kasnije su mu se pridružili nafta i plin. 'Nisu ni kapitalizam ni komunizam omogućili napredak i njegove patologije suvremenog doba, poput totalnog rata, gomilanja nevjerojatnog bogatstva i destrukciju planeta, nego ugljen', piše Monibot i naziva ideologije 'podzapletima' povijesti. Ističe i da su znanstvenici nedavno najavili kolaps zapadnog Antarktika zbog zatopljavanja, a istovremeno je ekvadorska vlada odobrila naftne bušotine usred nacionalnog parka Yasuni, što su samo najsvježiji primjeri uništavanja okoliša.

Tu je i najava britanske naftne firme Soco, koja radi na tome da počne bušiti u Virungi, jednom od najstarijih afričkih nacionalnih parkova, koji se nalazi u Kongu i posljednje je utočište planinskih gorila, ali i drugih životinjskih vrsta. Britanska vlada se pak upravo bavi mijenjanjem zakona, što bi omogućilo naftne bušotine na jugoistoku Otoka, a bez pristanka lokalne zajednice.

'Sve dok se globalna ekonomija širi i raste, područja na kojima ima nešto koncentrirano, rijetko, vrijedno, bit će pronađena i eksploatirana, a resursi izvađeni i potrošeni, pa će se šarenilo svijeta pretvoriti u isto sivo kamenje', poetizira George Monibot te napominje da tempo u sve većem konzumerizmu daju 'superbogati': 'Postaju li njihove jahte manje? Njihove kuće? Umjetnička djela koja kupuju? Kupuju li sve manje rijetke hrane, rijetkog dragog kamenja? Oni sa sredstvima kupuju sve kuće kako bi u njima skladištili sve veću količinu stvari koje nikad neće nizašto koristiti.'

Na kraju George Monibot zaključuje da je 'neizbježna propast društva utemeljena na rastu i uništenju Zemljinih životnih sustava', ali da se o toj 'neupitnoj činjenici naše egzistencije uopće ne govori'. 'To najbolje pokazuje dubinu problema – naša nemogućnost da o njemu uopće razgovaramo', zaključuje.