Nedavno je Christian Rainer, urednik utjecajnog austrijskog tjednika Profil, objavio komentar pod naslovom 'Je li prije bilo bolje?'. U njemu se Rainer pozabavio dometima aktualne austrijske političke elite, koja se čini prilično razočaravajućom kada je riječ o artikuliranju novih politika, ali je ipak najgora u svojoj zabrinjavajućoj sklonosti prema korupciji, u koju su u međuvremenu upetljane sve parlamentarne stranke osim Zelenih. 'Dakle, ima li danas više korupcije u Austriji nego prije? Itekako', zaključuje Rainer, čiji tjednik već mjesecima izvještava o raznim aferama. No, u Profilu uvijek naglašavaju da je riječ o 'pojedinačnim slučajevima koji zrcale jednu veliku cjelinu', odnosno da se oni kao medij ne mogu baviti iskorijenjivanjem sustavne korupcije u austrijskoj politici, nego da bi to trebao biti zadatak politike i pravosudnih isntitucija.

Kako stvari stoje, Austrijancima – koji su poznati po svojoj ksenofobiji – netko bi mogao zlobno dobaciti da im je država 'korumpirana kao Hrvatska', što za nacionalni ponos jedne članice Europske unije definitivno zvuči kao uvreda. Korupcijom u Austriji se tako i prije koji tjedan pozabavio i njemački tjednik Der Spiegel, naslovivši tekst 'Korupcijska sluz u elegantnom Beču', u kojem se ističu 'bliske veze između političara i poslovnih krugova', što je rezultiralo 'serijom korupcijskih skandala' i 'gubitkom vjere naroda u političku elitu'.

U korupcijski skandal upetljan je i kancelar Werner Faymann, inače i predsjednik socijaldemokrata (SPÖ), koji zemljom vladaju u velikoj koaliciji s konzervativcima (ÖVP). Osim što se već odavno izblamirao svojom servilnošću prema tiražnom tabloidu Krone Zeitung, čijem je u međuvremenu pokojnom vlasniku Hansu Dichandu pisao pisma u kojima traži podršku za svoje politiku (otprilike poput umiljavanja Tonyja Blaira Rupertu Murdochu), Faymanna sada optužuju i da preko novinskih oglasa kupuje medijsku podršku za sebe i svoju stranku. Naime, razna ministarstva i ustanove pod kontrolom socijaldemokrata se masovno oglašavaju u tabloidnim dnevnicima poput Heutea i Kronea, koji pak manje-više hvale navodno državničke poteze kancelara Faymanna.

On je s takvom praksom započeo još kao ministar prometa, inovacija i tehnologije, kad je od državne tvrtke Austrijske željeznice tražio da se oglašavaju u trima austrijskim tabloidima: Kroneu, Heuteu i Österreichu. Kako konstatira bečki Profil, 'Faymann je poznat po tome da naručuje oglase u svoju korist, ali na tuđi trošak', a glavni čovjek za realizaciju takvih dealova bio je njegov predstojnik ureda Joser Ostermayer. Naravno, Faymann je demantirao bilo kakvu korupciju, te nijekao povezanost između činjenice da je za objavljivanje oglasa Austrijskih željeznica izabrao tri tabloida i činjenice da ta tri tabloida tadašnjeg ministra, a danas kancelara, redovito jako hvale.

No sve to se ipak čini kao sitniš u usporedbi s aferama koje je proizvela vlada Wolfganga Schüssela od 2000. do 2007. godine. Tada je Austrijom vladala konzervativno-desničarska koalicija Schüsselovih narodnjaka i Haiderove ultradesne Slobodarske stranke (FPÖ), čija je najveća politička zvijezda jedan period bio mladi ministar financija Karl-Heinz Grasser. On je kasnije, usljed previranja oko Haidera koja su rezultirala raskolom u FPÖ-u, prebjegao među Schüsselove konzervativce, brendirajući samoga sebe kao vrlo kompetentnog i stručnog političara, čiji je glavni cilj srediti državne financije.

Zbog toga se Grasser odlučio i na prodaju 60 tisuća stanova koji su dotad bili u državnom vlasništvu, što je danas u austrijskim medijima poznato kao Buwog-afera, u kojoj se vrte milijunski iznosi. Naime, Grasser je, kako se čini, dobio pozamašnu proviziju kako bi stanove prodao ponuđaču koji nije imao najbolju ponudu, a usput se opasno zbližio i s lobistima koji su također pokupili masne honorare. Grasser je u međuvremenu već više puta bio na ispitivanju u policiji oko svega toga, pa sada krivnju pokušava svaliti na svojeg vjenčanog kuma, lobista Waltera Meischbergera. Bivši zlatni dečko austrijske politike, poznat po tome da uživa u luksuzu i jet setu, sada se pak u medijima pokušava obraniti, pa je tako u jednoj diskusiji čak pročitao i tragikomično pismo neke nesretne obožavateljice koja mu piše da ga progone 'jer je previše lijep i inteligentan'.

Pod istragom je i bivši vicekancelar Hubert Gorbach, kao i bivši ministar infrastrukture Matthias Reichhold, a nekoć svemoćni Wolfgang Schüssel se naprasno povukao iz politike prije par mjeseci, kada je postalo jasno da je vlada koju je vodio sedam godina bila leglo korupcije. Propast Hypo banke je, pak, ponajviše povezana s bivšom Haiderovom strankom FPÖ, koja i dalje ksenofobnom politikom s natruhama neonacizma osvaja oko četvrtinu glasova po anketama, no o korupciji nemaju previše toga za reći. Nedavno je eksplodirala i afera oko prodaje austrijskog Telekoma, a građani su od onih medija koji nisu vezani uz stranke (poput Profila, dnevnika der Standard i ljevičarskog tjednika Falter) saznali i za postojanje ljudi poput Petera Hocheggera i grofa Mensdorff-Pouillyja, dvojice nevjerojatno moćnih lobista bez kojih se nije mogla donijeti ni jedna važna privatizacijska odluka u austrijskoj vladi. Primjerice, Hochegger je tijekom nekoliko godina od Telekoma dobio čak 9 milijuna eura honorara za 'lobiranje vlade', s time da u službenim dokumentima nema nikakvih većih detalja o njegovu radu. Pa se, logično, postavlja pitanje što su te tako važne i velike stvari koje je Hochegger činio da je zaslužio 9 milijuna eura?!

Zeleni su tako ostali jedina od pet parlamentarnih stranaka Austrije koja nije nikako upetljana u korupcijske skandale, pa je njihova zastupnica Gabriela Moser izabrana na čelo Istražnog povjerenstva koje bi trebalo pokušati raščistiti taj kriminalni nered i korupciju. Njihov zastupnik Peter Pilz procjenjuje da su kancelar Faymann i njegov SPÖ prevarili Austriju za iznos od 1,5 milijardi eura, dok se vlada Wolfganga Schüssela, sastavljena od konzervativaca i desničarskih populista, može pohvaliti s pronevjerama u iznosu od čak 10 milijardi eura. Kako je Pilz rekao Der Spiegelu, 'političari su kod nas prije znali pokupiti malo šlaga s vrha kave, no Schüssel i Grasser su uzeli i kavu, i šalicu. i aparat za kavu!'