Mikroplastika se često smatra kemijski relativno inertnom, no novo istraživanje objavljeno u časopisu Nature tu pretpostavku dovodi u pitanje. Znanstvenici sa Sveučilišta Columbia i njihovi suradnici proučavali su ponašanje sitnih plastičnih čestica u vodi te utvrdili da one mogu stvarati visoko reaktivne molekule poznate kao slobodni radikali.

Mikroplastikom se smatraju plastične čestice manje od pet milimetara. Iako su istraživači već upozoravali na moguće posljedice njihova nakupljanja u organizmima, točan način na koji utječu na zdravlje još nije dovoljno razjašnjen.

Što se događa kada se plastika raspadne na sitne čestice?

Jedna od prednosti plastike zbog kojih se toliko koristi jest njezina relativna kemijska stabilnost u uobičajenim uvjetima. Međutim, kada se veći komadi plastike razgrade na sve manje fragmente, njihova ukupna površina znatno raste.

Prema novom istraživanju, upravo bi ta promjena mogla biti važna. U dodiru s vodom mikroplastične čestice mogu spontano stvarati slobodne radikale - nestabilne, vrlo reaktivne molekule koje mogu sudjelovati u kemijskim reakcijama i oštetiti biološke strukture.

Wei Min, profesor kemije i biomedicinskog inženjerstva na Sveučilištu Columbia i jedan od vodećih autora istraživanja, objasnio je da mikroplastika mijenja kemijska svojstva vode koja je okružuje. Nastali reaktivni radikali mogli bi pridonositi biološkim oštećenjima koja su istraživači već uočili kod životinja, a potencijalno i kod ljudi, piše Gizmodo.

Moguće posljedice za ljudsko zdravlje

Budući da se ljudsko tijelo u velikoj mjeri sastoji od vode, istraživači smatraju mogućim da mikroplastika stvara takve radikale i unutar organizma. Jedan od mogućih izvora izloženosti mogli bi biti i napitci iz plastičnih boca, premda točan opseg takve izloženosti tek treba utvrditi.

Slobodni radikali mogli bi pomoći objasniti neke promjene koje se povezuju s izloženošću mikroplastici, uključujući upalne procese, poremećaje rada imunološkog sustava i promjene metabolizma. Plastika može sadržavati i kemijske spojeve koji oponašaju djelovanje prirodnih hormona ili ometaju njihovo funkcioniranje. Novi rad pritom ističe dodatni mogući mehanizam štetnog djelovanja: ne samo kemikalije koje plastika sadržava nego i reaktivne molekule koje može stvarati u okolini.

Ipak, istraživanje još ne pokazuje koliki je rizik za ljude u svakodnevnim uvjetima. Znanstvenici tek trebaju utvrditi koliko je mikroplastike potrebno da bi se povećala vjerojatnost određene bolesti, kako rizik ovisi o mjestu nakupljanja čestica u tijelu te razlikuje li se značajno među pojedincima, primjerice ovisno o dobi.

Plastika možda nije toliko bezazlena koliko se mislilo

Rezultati istraživanja ne znače da je dokazana izravna uzročno-posljedična veza između određene količine mikroplastike i konkretne bolesti kod ljudi, već da bi kemijska aktivnost mikroplastike mogla biti bitnija nego što se dosad pretpostavljalo.

Znanstvenici se nadaju da će nova saznanja pomoći u boljem razumijevanju njezinih učinaka na zdravlje i okoliš te potaknuti razvoj postupaka proizvodnje plastike koji smanjuju stvaranje slobodnih radikala.