Godina 2016. bila je jako dobra godina za PC i konzolaški gejming pa je shodno tomu relativno lako zaključiti kako je bila dosta dobra i za mobilni gejming. Štoviše, jedan konkretni naslov igranje videoigara je toliko gurnuo pod nos javnosti da je uzrokovao pravu paniku. Hoće li ljudi gledati svoje mobitele toliko puno da će podletjeti pod tramvaj? Zar je došlo do toga da će nam djeca toliko gledati ekrane da će zaboraviti kako izgleda stvarnost? Imam li važnijih stvari u životu od prigovaranja na trivijalne bedastoće (protip: imaš)?

Da, svi znamo koja je igra uzrokovala ovu šaroliku paletu objektivnih zabrinutosti! Pokemon GO

Sad, možemo stati i početi prigovarati kako se radi o naslovu koji nije napravljen prema najvišim standardima industrije. Štoviše, mogli bismo ići toliko daleko da kažemo kako se radi o ruševini od naslova koji do dana današnjeg nije vratio gameplay element koji ga je činio funkcionalnim (tražitelj pokemona), no hej – čemu sad prigovarati?

Pokemon GO je mobilni gejming doveo u prvi kadar. Toliko štoviše da je dobio priloge na dnevniku Hrvatske televizije i Dnevno na RTL-u. Nije loše. Da, ako je igra s digitalnim čudovištima u proširenoj stvarnosti na nazadnom mastodontu poput HTV-a dobila prilog, onda zbilja znate da se radi o globalnom fenomenu.

Bilo kako bilo, naslov je Nianticu (tvorcima) priskrbio masnu lovu, Nintendu histerično kratkotrajni porast vrijednosti dionice (netko je investitore u jednom trenu podsjetio da Nintendo NIJE tvorac Pokemona GO), a nama gejmerima ljeto tijekom kojeg smo pješačili puno više nego što smo si sami htjeli priznati. Ako nam, iskreno, igrač Pokemona GO kaže da mu je igra sranje i kako mu je manjak trackera ubio volju za igranjem, imamo samo jednu stvar za reći: 'Barem si smršavio.'

Druga igra koja možda nije završila na radnoj listi Zorana Šprajca, ali svejedno predstavlja jedan od naslova koji su obilježili godinu je Clash Royale. Supercellov neproslavljeni duhovni nasljednik Clash of Clansa na mobitele je stigao početkom godine i uzrokovao pravu histeriju. Radi se, naime, o ingenioznoj kombinaciji kartaške igre i real time strategije u kojoj dva igrača jedan drugom nastoje uništiti tornjeve koristeći asortiman jedinica koje smo zavoljeli u Clash of Clansu. Iako je igra na početku pokazivala strahovit potencijal, desila se stvar koja je u grob stjerala mnoge druge free to play igre – a to je pohlepa. Supercell je, naime, globalno poznat kao kompanija koja jako skupo naplaćuje svoje mikrotransakcije, a Clash Royale je, bogami, igra u koju ste (ako ste profić) na prvu loptu trebali uplatiti oko 3.500 kuna želite li biti među najkompetitivnijima.

Navlačenje po nižim ligama ostvarivo je bilo i onima koji nisu platili ni novčića, no realno, kao i kod Hearthstonea prije ili kasnije ste se trebali odlučiti za kupnju valute unutar igre ne biste li jedinice nadogradili dovoljno da budete konkurentni. Za razliku od Hearthstonea, Clash Royale nije stvorio masovnu bazu igrača, što je začinjeno bezobrazno skupim mikrotransakcijama igru zaguralo u marginu. Svejedno, ako želite vidjeti ingeniozni dizajn, neobični gameplay koji kombinira karte i mobu, zbilja vam preporučujemo da igru barem pogledate. Besplatna je, naime.

Treća igra za koju vrlo vjerojatno nitko živ nije čuo je mala besplatna pucačina pod imenom Phoenix 2. Koji bog je Phoenix 2 i zašto nisam čuo za njega, vjerojatno se ne pitate. Pa, razlog je taj da se ovaj bullet hell shooter našao u već očekivanoj lavini besplatnih videoigara koje izlaze svakog tjedna, što znači da ga vrlo vjerojatno niste niti mogli opaziti. O čemu se ovdje radi, naime? O proceduralno generiranoj pucačini koja svakog dana igračima nudi sasvim nove nivoe pune neprijatelja koje moraju pretvoriti u hrpu zvjezdane prašine. Ono što Phoenix 2 čini zbilja nevjerojatno šarmantnim je jako velik broj raspoloživih brodova koji u kombinaciji s postupnom nadogradnjom ovu vrlo jednostavnu igru pretvaraju u iskustvo kojem ćete se iz dana u dan vraćati. Još jedan razlog zbog kojeg ga spominjemo je relativno jednostavan, a to je da autor ovih redaka već mjesecima iz dana u dan u njemu provodi sate uništavajući virtualne vanzemaljce.

Četvrti naslov u našem popisu ovogodišnjih hitova možda nije dosegnuo vrhunce koje je dosegnuo Pokemon GO i možda nije imao masni budžet kao Clash Royale, no i dalje je super. Unatoč očitim zaostacima, i dalje se radi o igri kakvu niste do danas vidjeli. Reigns je, da pojednostavimo, svojevrsni srednjovjekovni Tinder u kojem preuzimate ulogu kralja koji odluke donosi povlačenjem karata prema lijevo ili desno. Ono što je briljantno oko ove igre je koliko zapravo genijalnosti i dinamičnih sitnica autori uspijevaju nagurati u njega. Bez da vam spoilamo iskustvo, samo ćemo reći kako je održavanje uspješnog kraljevstva zbilja težak posao koji će vas koštati glave, no kojem ćete se vraćati desetke puta kako biste ispravili svoje greške. Zapamtite: Reigns je Tinder, samo s kartama i bez spolnih bolesti. Ludnica!

I to je to! Mogli bismo nastaviti drobiti po mobilnim igrama u 2016., no svi znamo kako bi to razvodnilo ovu temu. Ovako imate četiri izvrsna naslova koje vam svesrdno preporučujemo te koji vas, ako imate sreće, neće podmuklo usmjeriti prema pješačkom prijelazu punom jurećih tramvaja ili ka stvarnosti koju, nevaljalci jedni, nikad niste ugledali