Hrvatska je kroz svoju kratku, ali bogatu sportsku povijest iznjedrila brojne individualne i kolektivne sportaše, koji su svojim rezultatima pomicali granice mogućeg i bili inspiracija brojnim klincima da se bave sportom.

Iako nije često u fokusu javnosti, jer se ne bavi toliko 'glamuroznim' sportom, Mirela Kardašević (38) je u raznim ronilačkim disciplinama osvojila toliko medalja da ih je sve uopće teško pobrojati. Čak pet puta bila je svjetska prvakinja u dubinskom i bazenskom ronjenju, 15 puta je rušila svjetski rekord, ima šest svjetskih srebrnih medalje, tri bronce sa Svjetskih i dvije s Europskih prvenstava. Na EP-u bi bilo više medalja, ali se ono više ne održava nego samo svjetske smotre.

Zlatne medalje i uspjehe u domaćem ronjenju ne može ni popamtiti, a novu priliku za dokazivanje imat će krajem mjeseca u Ateni na Svjetskom bazenskom prvenstvu. Ono će poslužiti i kao priprema za Svjetske igre u Kini sredinom kolovoza, a nada se da će do kraja karijere, za koju ne zna koliko će još trajati, nastupiti i na Olimpijskim igrama. Naime, sve su jače glasine da će ronjenje ući u program Igara u Los Angelesu 2028. godine.

U dubinskom ronjenju je 2022. godine postavila svjetski rekord zaronom na 75 metara u disciplini constant weight without fins (ronjenje bez peraja, prsno), što se smatra najzahtjevnijom disciplinom u freedivingu. U bazenskom ronjenju je prošle godine postavila rekord od 282 metra u dinamici s monoperajom i ponovno pomaknula vlastite granice.

Uoči priprema za SP u Grčkoj ova simpatična Zagrepčanka, koja inače i samohrana majka, dala je veliki intervju za tportal.

Kako ste uopće završili u plivanju, u bazenu?

S pet godina sam oboljela od Legg-Calvé-Perthesove bolesti. To je bolest kuka gdje mi se hrskavica istrošila. Trošila se više nego što bi trebala i onda sam imala tri operacije gdje su mi… Kad sam imala pet godina, prošla sam kroz tri teške operacije. Bolest koju sam tada imala često dovodi do trajnih posljedica - mnogi nakon toga nikada ne hodaju normalno, sve ovisi o stadiju bolesti.

Tako me mama počela voditi na plivanje i svakakve terapije, ali plivanje mi je zapravo najviše pomoglo da se izgrade ti mišići oko kuka da mogu uopće normalno danas hodati. Nisam smjela nit trčati, hodati, ništa. Imala sam onaj aparatić, uvijek se šalim da sam bila kao Forrest Gump. U svakom slučaju, plivanje mi je omogućilo da mogu normalno živjeti i da kasnije budem pet puta prvakinja svijeta u nečemu.

Dosta brzo sam bila dosta dobra u plivanju. Zanimljivo, noge su mi bile najslabiji dio tijela, ali su pod vodom odlično radile, ha, ha. Išla sam i na Svjetska i Europska prvenstva, nisam ništa osvojila, ali sam, recimo, bila druga u Hrvatskoj u leđnom plivanju iza Sanje Jovanović. Imala sam stvarno dobre rezultate i onda sam dobila stipendiju na Arizona State Universityju. Plivala sam uglavnom leđno, pedeset i sto metara i još neke discipline, ali je zapravo tamo moja plivačka karijera krenula nizbrdo.

Što se dogodilo?

Jednostavno, bila sam pretrenirana. Krajem prve godine sam morala na operaciju ramena, to zovu ‘plivačko rame’, i trebalo mi je dosta vremena da se oporavim. U teretani sam ozlijedila donji dio leđa i davali su mi injekcije za bolove da bih mogla trenirati. Zadnje godine me počelo boljeti i drugo rame i onda sam odustala. Bila sam talentirana za plivanje, mislim da me nije trebalo toliko stiskati i, da tako kažem, uništavati. A tamo je red, rad i disciplina, ne trenira se individualno nego svi rade isto i tako su nastali problemi.

Je li vam žao što niste ostali u plivanju, jeste li mogli imati bolje rezultate u tom sportu?

Pa ja vjerujem da jesam. Možda sam dosta rano krenula u krivom smjeru jer su se treneri odmah orijentirali samo na brze discipline. Bila sam stvarno talentirana za 200 i 400 metara mješovito i tu bih imala vjerojatno bolje rezultate nego na pedeset i sto metara. Sprint je samo snaga i ekskluzivnost i nakon toga više ne možeš baš otići na neke duge pruge.

Nije mi žao, mislim da je to sve nekako put koji me doveo do ovoga. Teško da bih mogla biti među najboljima na svijetu u plivanju kao što sam danas u ronjenju. Osim toga, ne bih se toliko dugo mogla baviti sportom, u ovim godinama u kojima sam sad. Plivanje strahovito troši, to je fizički užasno težak sport.

Kako je izgledao život jednog stipendiranog sportaša na američkom sveučilištu?

Kao što sam rekla, red, rad i disciplina. Budiš se u pola šest, trening je od šest do osam, nakon toga si na nastavi do podne ili jedan i onda ideš u tu posebnu zgradu gdje pišeš zadaću i gdje mi sportaši skupljamo te sate neke koje moramo imati. Onda teretana, opet na bazen, doma učiti, spavanje i tako u krug.

To je tvoj život, nema tu vremena za nešto drugo i moraš to stvarno voljeti jer drukčije ne ide. Ako ne treniraš ili preskačeš treninge, izbačen si sa sveučilišta. Gotovo. Ja sam jednom zaspala slučajno na trening jer nisam mogla zaspati na vrijeme. Kasnila sam četrdeset minuta i za kaznu sam završila njihov trening i još sam morala ići deset kilometara plivati na drugi bazen. To je takva kazna da ti više na pamet ne padne kasniti. Nakon toga sam dolazila na treninge 15 minuta ranije.

Kako vam je generalno bio život u Americi?

Bila sam četiri godine. Prve godine je bilo super jer ti je sve nešto novo, ali kako je vrijeme odmicalo mi se sve to skupa sve manje sviđalo. Kampus je u gradu Tempeu, to je pustinja, strahovito je vruće. Sam kampus je bio prekrasan, jedan od najvećih u Americi, tamo je 60.000 studenata. To je okolica Phoenixa pa sam išla često na NBA utakmice. Iskreno, to je bilo jedino što mi se svidjelo u tom gradu. Mislim da Ameriku treba vidjeti, ali to nije zemlja u kojoj bih mogla živjeti. Kad sam završila fakultet, odlučila sam se vratiti u Hrvatsku.

Kako ste onda završili u ronjenju?

Kad sam se vratila iz Amerike kući, prošlo je čak osam godina da nisam kročila na bazen. Vjerojatno mi je bilo teško ponovno se vratiti tamo jer mi je bazen bio drugi dom, mjesto koje mi je dalo identitet i omogućilo da živim bez ograničenja, a nakon svih ozljeda i izazova, teško mi je bilo suočiti se s povratkom. No, u nekom trenutku sam počela osjećati nostalgiju za plivanjem i odlučila otići na bazen u Utrinama i tamo sam vidjela ronioce.

Počela sam malo istraživati te klubove, imali su i neko natjecanje pa sam otišla pogledati i onda sam se učlanila. Možda je sve krenulo slučajno, ali vrlo brzo sam shvatila da imam prirodni talent za to i tako je počelo. Ubrzo su stigle medalje, uspjesi, rezultati na koje sam zaista ponosna. Naravno, iza toga stoji ogroman trud, brojna odricanja, neuspjesi, suze i sumnje, ali moja vjera u ono što radim uvijek je bila jača od svega.

Što ste radili tih osam godina dok niste plivali?

Završavala sam magisterij i odgajala sam svoja dva sina. Stariji sin se rodio u Americi, a mlađi sin se rodio u Hrvatskoj. Njihov otac živi u Americi gdje sam ga i upoznala. Došli smo zajedno u Hrvatsku, ali smo se ubrzo razišli i on se vratio kući. Radila sam i kao tajnica u plivačkom klubu Mladost, svašta nešto.

Kako uspijevate voditi život samohrane majke i karijeru svjetske prvakinje?

Ne znam za drukčiji život, ha, ha. Navikla sam se. Često sam umorna, ali sam vrlo organizirana i disciplinirana jer bez toga ne bi išlo. Teško je nekad, naravno, osobito sad kad su dečki u pubertetu, ali super su. Bave se sportom, igraju košarku, pomažu mi tako da na njih nemam zamjerki. Sigurno da im nedostaje očinska figura, osobito u ovim godinama. Slabo se čuju s ocem, ali imaju djeda koji se jako brine za njih i trudi se da im koliko-toliko nadomjesti to što im nedostaje.

Što vas drži u ronjenju sve ove godine?

Pa mislim da sam na početku prvenstveno našla mir koji mi je u tom trenu možda bio najpotrebniji, nakon svega što sam prošla. Razvod, povratak u Hrvatsku, imala sam dvoje male djece i trebalo mi je nešto da mi vrati samopouzdanje. Pronašla sam ponovno sebe jer sam se malo pogubila i svi ti uspjesi su mi puno pomogli. Volim se natjecati, volim biti u vodi i to je bila dobitna kombinacija. Ronjenje je sport kojim se možeš dugo baviti, praktički dokle želiš, a u ronjenju se vidim i nakon što završim karijeru.

Kako izgledaju vaši zaroni, razmišljate li o nečemu dok ronite i natječete se?

Pa, pokušavam ne razmišljati ni o čemu. Zaron traje oko četiri minute i to nije sad toliko puno vremena da nešto možeš razmišljati. No, bude negativnih misli, dođe ti da jako želiš izroniti, kontrakcije su užasno teške i naporno je. U tim trenucima se orijentiram na tehniku i brzinu, ponavljam neke svoje afirmacije ili mantre, ali generalno ne razmišljam ni o čemu. Mozak troši puno više kisika kad razmišljaš, zato se moraš naučiti kako razmišljati što manje tijekom ta četiri minute.

Te mantre su najčešće neke riječi, jedna do dvije, ili neki zvuk koji ne podsjeti da se vratim u fokus, u sadašnjost, da ne odlutam negdje. Čim vidim da mi misli počnu lutati, ponavljam si to i onda se vratim mentalno tamo gdje trebam biti. Kad si na Svjetskom prvenstvu si generalno pod stresom i možeš izgubiti fokus pa se na taj način vraćam u optimalno stanje.

Pomaže li vam taj način nošenja sa stresom i u privatnom životu?

Sigurno. To je u biti jedna vrsta meditacije. Ronjenje je super za, recimo, poslovne ljude da se lakše nose sa stresom i da drukčije na njega reagiraju. Tako da, ako se nešto dogodi, nećeš buknuti, nego ćeš ostati miran. Kao što sam rekla, tijekom zarona tijelo doživljava neugodne kontrakcije zbog kojih je lako uspaničiti se ili odustati. No, kroz treninge učimo kako ostati mirni u stresnim i anksioznim situacijama, kako izbjeći ulazak u stanje 'fight or fligh'. Upravo ta sposobnost da ostaneš miran i svjestan u najizazovnijim trenucima jedno je od najvećih bogatstava ovog sporta.

Stvaraš automatizam kojim ti glava i tijelo ostaju smireni i to onda prenosiš i na svakodnevni život. Svi kažu da sam uvijek mirna, to je vjerojatno zbog ronjenja. Savjetovala bih svima da uvedu meditaciju u svoj život. Možete koristiti razne aplikacije ili sadržaje dostupne na internetu, važno je pronaći ono što vam odgovara. Ne morate meditirati svaki dan. Ja to radim triput tjedno i jako mi pomaže u kontroli svakodnevnih negativnih misli i emocija. Te misli uvijek će dolaziti, ali važno je naučiti kako ih prepoznati i pustiti da prođu, bez da im dajete previše pažnje ili moći.

Jeste li se ikad u pri nekom zaronu našli u nekoj kritičnoj situaciji?

Ne, ne ronim preko svojih granica jer za mene to onda gubi smisao i to onda više nije sport. Ronim u kontroliranim uvjetima, slušam svoje tijelo, ne forsiram se. Ako jedan dan nije 'taj dan', izronim i nastavim s treningom. U ronjenju je najvažnije ostaviti ego po strani. Jer neće svaki dan biti isti, možda ću jedan dan moći zaroniti 250 metara, a drugi dan samo 225. Ako tog dana dođem do 225 i osjetim da je kraj, ne smijem se forsirati dalje. Moram znati stati.

Bazensko ronjenje je jedna, ali dubinsko sasvim druga priča. Kako ste se na to odlučili?

Vjerovali ili ne, ali dok se nisam počela baviti ronjenjem bojala sam se dubine, ali sam onda nekako taj strah pobijedila. Na mediteranu je more dosta svjetlo, sunce duboko prodire tako da nije tako mračno i zapravo je jako lijepo. Mirno je.

Nisam u zadnje vrijeme trenirala dubinsko ronjenje jer smo imali uglavnom bazenska natjecanja. Dubinsko Svjetsko prvenstvo je ove godine već u rujnu tako da neću imati vremena za pripreme pa ću se dubinom baviti tek sljedeće godine.

Je li opasno?

Ako radiš u nekontroliranim uvjetima, bez dovoljno treninga i pripreme za velike tlakove, onda je opasno. Ali ja nikada nisam tako trenirala niti ronila. Zato, na primjer, neću ići na dubinsko prvenstvo u rujnu ako sam do kolovoza natjecala u bazenskim disciplinama. To je prekratak period za pripremu tijela na dubinu, jer su bazensko i dubinsko ronjenje potpuno različiti.

U bazenu, ako osjetiš da ne možeš više, jednostavno izroniš. U moru, ako si na velikoj dubini i osjetiš da nešto nije u redu, puno je lakše doživjeti blackout ili 'squeeze'. Zato se uvijek vraćam na ono – ego u ronjenju nema mjesta. Moraš biti dovoljno iskren prema sebi da prepoznaš kad trebaš stati i odustati.

Srećom, nikada ne ronimo u dubinu sami. Uz nas su uvijek ronioci sa bocama koji nas prate. Ako se dogodi blackout, oni te u roku od 20-ak sekundi izvuku na površinu. Meni se u dubini nikada ništa nije dogodilo. Jedini blackout doživjela sam na površini, pri izronu. To je trajalo svega nekoliko sekundi, mi to zovemo 'surface blackout'. Odmah sam se osvijestila, sve je bilo u redu. To se jednostavno događa.

Ako uspoređujemo dubinsko i bazensko ronjenje bazen je u svakom segmentu zahtjevniji. Treninzi su i fizički i mentalno izuzetno naporni. Ne smije biti prevelikih pauza, dani bez treninga, moraš biti spreman i fizički i mentalno, a mentalna potrošnja je golema. Iako možeš izroniti bilo kad, to samo znači da su zaroni duži, teži i u stalnom kretanju, što dodatno povećava razinu ugljičnog dioksida u tijelu.

Zato moraš trenirati toleranciju na CO₂, povećati O₂ kapacitet, izdržati laktate, hipoksiju, hiperkapniju, graditi snagu… U moru, kad se prilagodiš dubini i znaš kompenzirati, relativno lako možeš doseći određene dubine. Ti treninzi nisu usporedivi s bazenskim.

Mi obični smrtnici teško možemo zadržati dah duže od minutu. Koliko dugo vi možete?

Na suhom mi je teže, oko šest minuta. U vodi zadržavam dah sedam i pol minuta jer tijelo u vodi puno lakše ulazi u to stanje. Čim voda dotakne lice i kožu, srčani ritam se usporava i aktivira se tzv. ronilački refleks, odnosno slezena počinje drugačije funkcionirati i šalje više krvi prema srcu i mozgu. Na suhom se to ne događa. Po tome smo zapravo vrlo slični dupinima iako oni, naravno, mogu puno dulje ostati pod vodom. Ipak, dijelimo neka ista svojstva kad smo u kontaktu s vodom.

Do kad se namjeravate baviti ronjenjem?

Dok ću imati volje i dok ću voljeti. Sad imamo Svjetske igre i postoji mogućnost da će jedna od mojih disciplina ući u program Olimpijskih igara u Los Angelesu 2028. i to bi me baš jako veselilo. Ako se to dogodi, onda bih voljela otići u L.A.. Ako ne, onda još valjda jedno dvije, tri godine, vidjet ću.

Voljela bih se malo više posvetiti dubinskom ronjenju, ali mi je to malo problem jer živim u Zagrebu i u biti sam daleko od neke dubine. No, bit će i sinovi malo samostalniji pa ću ih moći ostaviti par dana same i otići trenirati dubinu. Dotad - bazen.

Je li vas strah kraja karijere? Mnogi sportaši se pogube kad njihov profesionalni život završi...

Mislim da svaki sportaš kad završi karijeri izgubi dio svojeg indentiteta. Mi smo naučeni na raspored, režim i disciplinu i ako toga najednom nema onda je sigurno teško. Zato bismo unaprijed trebali razmišljati o tom kraju i polako graditi ono čime ćemo se bavit kad završimo karijeru. Jer, ne možeš ništa ne raditi, zar ne?

Kao što sam rekla, voljela bih otvoriti svoj klub i voljela bih približiti ronjenje svima. To je jako lijep rekreativni sport, umiruje vas i savjetovala bih svima da, ako ništa drugo, barem probaju.

Imate dva sina koji se bave košarkom. Hoćete li ih gurati prema profesionalnom sportu?

Profesionalni sport je izuzetno zahtjevan i stresan, ali ja se osjećam blagoslovljeno što se njime bavim jer vjerujem da je to jedan od najljepših poslova na svijetu. Sport, kao i život, donosi uspjehe i poraze i uči nas kako se nositi s oboje. Meni su upravo porazi najviše pomogli jer su me natjerali da preispitam što radim i pronađem način kako biti bolja.

Ne možeš stalno pobjeđivati i moraš biti spreman na poraz. Ne smiješ se bojati gubitka jer taj strah povećava stres i zapravo ti već tu gubiš. Sve je to životna lekcija. Životni porazi često su bolniji od sportskih, ali i njih trebaš iskoristiti da postaneš jači i hrabriji. Sve je stvar perspektive - kako odlučiš gledati na ono što ti se događa.