Više od 150 golova u sezoni ostat će vječno zapamćeno dostignuće Guardioline Barce. Zato su popularni, zato se prodaju milijuni dresova. Ali naslovi se uzimaju obranom, a koncept s trojicom napadača vrlo je rizičan. Ili nije, ako sredinom terena koordiniraju igračine kao što su Andres Iniesta i Xavi Hernandez, pa Barca primi uvjerljivo najmanje golova u Primeri.

Njih dvojica dio su španjolskog veznog reda, koji je lani Europi demonstrirao lekciju nogometne taktike. Kraj njih (te Silve i Senne) lepršavi Cesc Fabregas i vrijedni Xabi Alonso minutažu su skupljali na kapaljku. Njih dvojica vjerojatno su najveća vrijednost, čast Torresu, Henryju, Etto'u i Messiju, i kluba i reprezentacije.

Manchester je gotovo savršen nogometni stroj koji zapravo nema slabu točku. Napadači (Rooney, Ronaldo), stoperi (Vidić, Ferdinand), bekovi (O'Shea, Evra) i vratar Van der Saar mogu konkurirati za idealan sastav bilo čega. Zaboraviti Giggsa ili Scholesa, bio bi kulturocid. Ali, sve to skupa možda bi izgledalo nedovoljno povezano da u sastavu nema Korejanca Parka i Škota Fletchera. Fletcher zbog kartona ne može igrati i taj podatak nije nimalo nevažan. Njih dvojica gutaju kilometre, distribuiraju lopte, razbijaju protivničke napade i navlače karakterističan osmijeh velikom Fergusonu.

Može ga zamijeniti Brazilac Anderson, sjajan je i Michael Carrick, uvijek pouzdan Paul Shcoles. Tko god se nađe na terenu, zna što mu je činiti: ostaviti dušu na terenu, potpisati se na još jedan trofej i sutradan u medijima čitati o veličanstvenim postignućima svojih napadača.