Znate li kad je posljednji put Dinamo pobijedio jačeg od sebe?

Bilo je to u rujnu 2010., kad je na Maksimiru pred 21.000 gledatelja pao Villareal s 2:0. Trener je tada bio Vahid Halilhodžić. Iste godine u studenom pobijeđen je istim rezultatom u gostima i Club Brugge – ekipa koja je u tom trenutku po individualnim kvalitetama i vrijednostima igrača, kao i po godišnjem proračunu kluba, bila otprilike na razini modrih.

Poslije toga uslijedile su dvije sezone ponižavanja u skupini Ligi prvaka (11 poraza u 12 utakmica, jedan bod i gol razlika 4-36), do čega je Dinamo došao izbacivši redom Neftchi Baku, HJK Helsinki i Malmö (2011.) te Ludogorec, Sheriff i Maribor (2012.). Prošle godine, prije dodatne blamaže u Europskoj ligi (pet poraza u šest susreta, jedan bod i gol razlika 3-11) pali su Fola Esch i opet Sheriff, a zastalo se na bečkoj Austriji – momčadi koja je također ekonomski i individualnom kvalitetom slabija.

Ove godine koban je bio Aalborg. Danski prvak radi s godišnjim proračunom od 10 milijuna eura, ima momčad koju Transfermarkt procjenjuje na otprilike isto toliko i ne pada mu na pamet dovoditi skupa pojačanja. Jedini igrač za kojeg su ljetos nešto platili je Šveđanin Rasmus Jönsson (jedan od dvojice stranaca na rosteru), čiji su ugovor otkupili za 150.000 eura nakon što mu je istekla posudba iz Wolfsburga. Jönsson je ozlijeđen i nije ni igrao protiv Dinama.

S druge strane, hrvatski prvak ima barem dvostruko veći proračun, vrijednost njegove momčadi procjenjuje se na blizu 50 milijuna eura i samo je ovog ljeta uložio blizu 10 milijuna u dovođenje novih igrača. Transfermarktovoj cifri od 6,7 dodajte 500 tisuća za Marka Marića, 400 tisuća za Amera Gojaka i 750 tisuća za Armina Hodžića (sam Gazda otkrio je ove brojke u nedavnom intervjuu) te tko zna koliko još za Marka Pjacu (jer znamo koliko transferi iz Lokomotive mogu biti skupi za Dinamo). Njegovi igrači također imaju i neusporedivo veće plaće od Aalborgovih.

Istina, Dinamo – za razliku od Aalborga – i prodaje igrače za multimilijunske iznose, pa tom logikom možemo zaključiti i da si može priuštiti takve kupovine. No Danci imaju puno jače takozvane 'stabilne' izvore prihoda: od partnera, sponzora i ulagača, preko unosnijeg ugovora za TV prava do prodaje ulaznica na svom malom, lijepom stadiončiću. Nordjyske Arena koštala je oko 13 milijuna eura, prima 10.500 za europske i 14.000 (s mjestima za stajanje) za utakmice domaćeg prvenstva. Uvijek je barem dobro ispunjena – prošle je sezone prosjek bio 8.500 gledatelja.

Dinamo, nažalost, više potroši na organizaciju utakmica nego što zaradi od prodaje ulaznica. Jedini doista značajan stabilni prihod predstavlja mu godišnje ulaganje poreznih obveznika Grada Zagreba od 20 milijuna kuna. Dinamo živi od prodaje igrača i UEFA-inih premija.

Ispadanjem od Aalborga sada je ostao bez početnih 2,1 milijuna eura za sudjelovanje u doigravanju za Ligu prvaka, te dodatnih 8,6 milijuna, koliko bi zaradio plasmanom u elitu. Ako se uspije plasirati u skupinu Europske lige, zaradit će ipak 1,3 milijuna, a tek 150.000 ako ispadne u zadnjem pretkolu tog natjecanja.

U Maksimiru kažu da neće propasti zbog ovakvog neuspjeha, jer imaju dovoljno u 'rezervi', ali jasno je da toliki milijuni nisu uloženi u momčad kako bi osvojila još jedan naslov hrvatskog prvaka. Dinamo se opasno financijski 'rastegnuo' i najmanje što možemo očekivati je prodaja dvojice ključnih igrača za koje postoji interes na tržištu (Brozović i Soudani).

No kako je moguće da, uz svo to ulaganje, Dinamo izgubi od Aalborga, iako je očigledno da posjeduje znatno veću individualnu kvalitetu igrača? Kako to da je opet bilo – kako to kaže slogan za druženje malenih navijača sa simpatičnom klupskom maskotom u maksimirskom 'Kids Corneru' – Plavko časti?

Ako vam je tko lakše, okrivite lošu sreću i 'dansku hobotnicu' Nicolaija Larsena, koji je skinuo sve one udarce, dok su gosti zabili iz dva šuta u okvir vrata. No istina je da su osim toga imali još dvije neiskorištene mrtve šanse, dok su Dinamovi udarci (izuzevši veliki Pjacin promašaj) mahom bili s distance i u postavljenog golmana.

Možete vjerovati u 'službenu' verziju, ali znate i sami da se to stalno ponavlja – da Plavko redovito časti suparnike slabije od sebe kad god mu se pruži prilika. Uostalom, Dinamo je i od Rijeke izgubio posljednje tri međusobne utakmice.

Rasprava o konkretnoj taktici odavno je već postala pomalo zamorna, jer momčad redovito pada na bazičnijim stvarima, poput same selekcije igrača i izbora trenera. Možemo i trebamo analizirati zašto su Dinamove linije toliko udaljene jedna od druge, što bi tko trebao raditi u veznom redu, treba li se Antolić tako kretati na krilu, zašto Soudanijeva moć kopni čim mu je suprotstavljen pošteni lijevi bek barem kalibra Leovca (prvo Austria, pa Rijeka), jesu li Eduardo i Machado opravdali status pojačanja, je li Šimunić prastar i nepokretan, Šimunović netalentiran, a Pinto muha bez glave... I tako dalje, i tako dalje...

Ali čini se da ništa od toga zapravo ne pogađa srž problema.

Bez obzira na to koliko ih se izredalo – a Dinamo je od one utakmice s Villarealom prije manje od četiri godine imao sedam trenerskih smjena, dok je iz tog sastava u današnjem ostao samo Arijan Ademi – Dinamo uvijek ostaje Dinamo. Plavko časti.

Sastavljanje uspješne nogometne momčadi nije ni alkemija, ni puzzle. U Dinamu već godinama žive u zabludi koju im je nametnula trgovačka logika vladajuće obitelji – da je svaki problem rješiv dovođenjem boljeg igrača za tu ulogu. Osim što rijetko uspijevaju 'ubosti' te bolje igrače – poput Soudanija i Fernandesa – često se oni koje dovedu pokažu skloni kiksevima, nespremni ili naprosto kilavi, a problem ostaje.

Dok se braća Mamić igraju Real Madrida, busaju u prsa plaćenim odštetama i najavljuju nova pojačanja na pozicijama stopera, bekova, napadača, glasnogovornika i maskota, nikako da ubodu trenera koji će od te skupine sirotinjskih Galacticosa napraviti momčad koja će biti barem jednaka zbroju svojih individualnih kvaliteta, ako već ne i bolja.

Smiješno je i žalosno to kako Dinamo izgleda u Europi. U domaćem prvenstvu hrabre se 'trpanjem' momčadima koje jedva imaju za toplu vodu u svlačionicama i susretima u kojima im je dovoljno par individualnih poteza ili 15-20 minuta dobre igre da bi riješili pitanje pobjednika, ali na kontinentalnom planu su redovito među najvećim 'underachieverima' u srednjoj klasi s obzirom na uloženo.

Neki tamo Danci, pet puta slabiji od njih, 'ladno su ih izbacili na Maksimiru. Ali ti 'neki tamo' imaju igru, taktiku, ozbiljnog trenera, publiku, plan, sponzore, stadion, viziju.

Tko je kriv? Sigurno Plavko.