Odgovor je kratak - gotovo nikakav.

Utakmica u Zenici bila je sve ono što talijanski nogomet danas jest: obećanje, pad i na kraju potpuni slom. Italija je povela već u 15. minuti golom Moisea Keana i činilo se da kontrolira situaciju, ali se sve raspalo pred kraj prvog poluvremena.

Alessandro Bastoni dobio je izravan crveni karton i time praktički preokrenuo utakmicu.

Taj trenutak danas u Italiji mnogi vide kao ključan - otvorio je vrata Bosni i Hercegovini da se vrati u igru. Zmajevi su to iskoristili, Tabaković je izjednačio, a nakon produžetaka i raspucavanja jedanaesteraca slavlje je otišlo na stranu domaćih.

Italija je tako ostala bez trećeg uzastopnog Svjetskog prvenstva. No ubrzo nakon utakmice pojavila se teorija koja je barem nakratko probudila nadu.

Zbog složene političke situacije i pitanja nastupa Irana na Svjetskom prvenstvu, dio talijanske javnosti počeo je razmišljati o scenariju u kojem bi Azzurri mogli uskočiti kao zamjena.

Na prvu zvuči logično - Italija je visoko rangirana i velika nogometna sila. Ali pravila su jasna… i brutalna.

U slučaju da neka reprezentacija odustane ili bude izbačena sa Svjetskog prvenstva, FIFA sama donosi odluku o zamjeni i nema automatskog pravila koje bi favoriziralo najbolje rangiranu reprezentaciju koja nije prošla kvalifikacije.

Drugim riječima - Italija nema nikakvu prednost.

Štoviše, logika natjecanja ide u potpuno drugom smjeru. Ako bi Iran eventualno otpao, puno je realnije da bi njegovo mjesto zauzela druga azijska reprezentacija, kako bi se zadržala ravnoteža po konfederacijama.

U tom slučaju Italija praktički ni ne ulazi u ozbiljnu kombinaciju. Zato se sve više čini da je ova priča bila samo refleks šoka i pokušaj da se pronađe izlaz iz situacije iz koje ga zapravo nema. Zenica je bila posljednja prilika. I ondje je Italija izgubila sve.