Ljubičić je rođen u Splitu, prošao Hajdukovu školu i za prvu momčad debitirao kao tinejdžer. Bez obzira na to kamo ga je karijera odvela, odnos prema rodnom gradu i klubu ostao je isti.

'Rodio sam se u Splitu, to je moj grad. Jako je lijepo živjeti tamo, imate sve, a opet nije toliko veliko. Svi se međusobno poznaju. Jako sam ponosan što sam od tu.'

Koliko je Hajduk prisutan u svakodnevnom životu grada opisao je vrlo slikovito: 'Otkad sam se rodio, to je u meni. Čak u autu imam Hajdukovu zastavu, svi to imaju u Splitu. Od 50.000 auta, 40.000 ju ima.'

Dodao je:

'Hajduk je broj 1 i to je glavna stvar u Splitu, nije kao u Berlinu. Svi žive za taj jedan klub.'

Prvo je četiri godine trenirao taekwondo

Nogomet, zanimljivo, nije bio njegov prvi sport: 'Ali, nogomet nije bio moj prvi sport. Trenirao sam taekwondo četiri godine pa sam krenuo paralelno trenirati s nogometom. Tada sam primijetio da nogomet dobro ide pa me s 10 godina Hajduk zovnuo i tada sam se opredijelio samo za nogomet.'

Ljubičić se prisjetio i velikih splitskih slavlja kojih, kako kaže, u posljednjim desetljećima nije bilo mnogo.

'Dugo nismo imali veliki uspjeh. Hajduk je osvojio dva Kupa, ja sam tu bio za ovaj prvi. Ne želim govoriti loše, bilo je tu medalja u judu, taekwondou, jako smo sportski grad. Ali za te velike dočeke i događaje, to su bili Ivaniševićev Wimbledon i posljednja Hajdukova titula.'

'Na kavi vam svi govore kako trebate igrati'

Posebno zanimljivo govorio je o pritisku koji prati mlade igrače kada iz Hajdukovih juniora uđu u seniorsku momčad.

'Kada dođete iz juniora, to je drugi sport, ljudi to moraju razumjeti. Jako je teško, svugdje. Ljudi će kod lošeg niza rezultata reći da stave samo mlade igrače, ali to nije tako.'

Ljubičiću je, priznaje, trebalo vremena da se prilagodi.

'Trebalo mi je vremena da se snađem u profesionalnom nogometu, to nije isto za svakoga. Pritisak je uvijek tu. Split je malo mjesto i svatko svakog dana priča o Hajduku.'

A od nogometa se teško može pobjeći čak i kada igrač napusti stadion.

'Ako izađete na piće, kavu, svi vam govore kako trebate igrati, svi. Naravno, prijatelji i obitelj gledaju i komentiraju svako dodavanje i situaciju na terenu. To je za mlade igrače teško, morate biti bistra uma i samo raditi svoju stvar.'

'Iskreno sam imao veliki pritisak'

Ljubičić priznaje da je dodatni pritisak stvarao i sam sebi.

'Ja sam iskreno imao veliki pritisak na sebi. Ne samo da igram dobro za Hajduk, nego i da ostvarim osoban uspjeh. Možda sam ja takav, ali zato sam i došao do ovog levela. Nije bilo lagano u 1. momčadi.'

Potom je otkrio i vrlo konkretan trenutak nakon kojeg je odlučio da više ne želi ostati u tadašnjoj situaciji na Poljudu. To je bila utakmica protiv Rijeke dok je Valdas Dambrauskas bio trener:

'Bio sam zaista ljut. Zabio sam četiri gola tada, puno sam donosio momčadi. Igrali smo protiv Rijeke i imali smo jednu zamjenu dostupnu. Bio sam jedini koji se zagrijavao, a vrijeme je isteklo i trener me nije ubacio. Poludio sam.'

Upravo je tada donio odluku: 'Tada sam odlučio da moram otići. Nakon toga sam odlučio potražiti posudbu.'

Ljubičićev put poslije ga je odveo izvan Hrvatske, ali iz njegovih riječi jasno je koliko je iskustvo Hajduka, i dobro i teško, obilježilo početak njegove profesionalne karijere.