Iza sebe ostavlja neizbrisiv trag, generaciju koja je naciji donijela nezaboravne trenutke i rezultate koji će se još dugo prepričavati. S Hrvatskom je ispisao neke od najljepših stranica naše sportske povijesti, a Hrvatski nogometni savez od njega se oprostio posebnim tekstom pod naslovom 'Privilegija i naslijeđe'.

U njemu je otkriveno što je Dalić rekao igračima nakon poraza od Portugala, ali i niz detalja i anegdota koje dodatno oslikavaju njegov odnos s reprezentacijom, svlačionicom i dresom koji je nosio s posebnim ponosom.

Tekst HNS-a prenosimo u cijelosti:

'Svlačionica. I šutnja. Gromoglasna šutnja. Prazni pogledi. Tuga i razočarenje. Potrajalo je dovoljno dugo. Do gornje granice boli. Netko je morao presjeći.

“Dečki, glave gore! Budite ponosni na to kako ste odigrali drugo poluvrijeme...”, rekao je izbornik Zlatko Dalić.

Ostalo neka ostane dio tajne svlačionice u utrobi stadiona Toronto poslije bolnog oproštaja hrvatske nogometne reprezentacije od Svjetskog prvenstva u Kanadi, Meksiku i Sjedinjenim Američkim Državama.

Kada je donio odluku o odlasku ovako je poručio: “Izbornička uloga zahtijeva puno teških odluka, ali ova mi je sigurno bila najteža. Uvijek sam govorio da nema veće časti od vođenja svoje reprezentacije, i da ne mogu imati važniji, odgovorniji i ljepši posao od ovoga."

A mogao je ostati jer... Povjerenje predsjednika Marijana Kustića nikad se i nije mjerilo potpisima na ugovorima, nego riječju i povjerenjem koje je od prvog dana bilo bezrezervno. Pa ipak... Otišao je. Mogao je sipati drvlje i kamenje o tehnološkim besmislicama, (ne)spornim sudačkim odlukama i objašnjenjima koja ne piju vodu... A nije. Zahvalio je svima i otišao u hrvatsku nogometnu vječnost. U velikom stilu. Gospodski.

U reprezentaciju je stigao na mala vrata...

Kijev. Prva utakmica. Debi. Pun neizvjesnosti. U razdoblju kad se velika generacija hrvatskog nogometa našla na raskrižju poslije mršavog remija s Finskom na riječkoj Rujevici bitno umanjivši izglede za izravan plasman na Svjetsko prvenstvo u Rusiji... Zlatko Dalić stao je za kormilo Vatrenih umjesto Ante Čačića i postao prvi, a vjerojatno i posljednji hrvatski izbornik predstavljen u zračnoj luci.

Zlatko ni u jednom trenutku nije dvojio jer... Ne dobiva se svaki dan prilika voditi najbolju hrvatsku nogometnu momčad. Koliko god situacija bila neizvjesna.

“Svjestan sam situacije u kojoj se nalazimo, ali ničega se ne bojim, spreman sam na sve. Vjerujem u snagu ove reprezentacije. Znam da neće biti lako, jasno mi je da me očekuje težak posao. Međutim, ne bojim se izazova i ničim nisam opterećen”, govorio je Zlatko Dalić koji je uoči kijevske premijere imao vremena samo za jedan nešto ozbiljniji trening.

Igračima je bilo najteže. Mnogi su znali da je Rusija njihova posljednja prilika pa je, shodno tome, utakmica s Ukrajinom nosila sa sobom vječnu tvrdnju: Sad ili nikad! Došao je dan kada su jedni drugima morali pogledati u oči i odigrati jednu od najvažnijih utakmica u njihovim karijerama. I... Uspjeli su! U prvom redu zahvaljujući golgeterskom instinktu dvostrukoga strijelca Andreja Kramarića, koji je spasio čast hrvatskog nogometa i pružio još jednu priliku momčadi od koje su se već izvjesno vrijeme očekivale velike stvari. Hrvatska je preživjela Kijev. Rusija je opet postala dohvatljiva.

“Pamtit ću taj dan u Kijevu, to sigurno. Ponajviše zahvaljujući igračima koji su odigrali maestralnih 90 minuta i dokazali da su najbolji kada ispune sve što se od njih traži. Što sam im poslije utakmice rekao? Da ostanu džentlmeni, da ih ne obuzme euforija, da se ne osvrću na komentare i da ostanu gospoda”, rekao je Zlatko Dalić poslije pobjede nad Ukrajinom, a onda se odredio prema svojoj (ne)izvjesnoj budućnosti među Vatrenima.

“Ja bih za Hrvatsku došao bilo gdje pješice! Reprezentaciju sam preuzeo iz čiste ljubavi prema Hrvatskoj i želje da nešto napravim. Ja samo želim otići s Hrvatskom na Svjetsko prvenstvo”.

Ostalo je, naravno, povijest...

Zlatko Dalić otišao je kao najveći izbornik u povijesti koji je Hrvatsku vodio do epohalnih dostignuća osvajanjem srebra i bronce na svjetskim prvenstvima u Rusiji i Kataru i srebrom na završnom turniru Lige nacija. Samo Zlatko Dalić zna o čemu je razmišljao kad se prije osam i pol godina vozio od Splita prema zagrebačkoj zračnoj luci da bi preuzeo Vatrene, ali ovakav scenarij sigurno nije zamišljao. A dogodilo se. Ispada kao da je od prvog dana bilo zapisano... Samo... Nije sve do sudbine. Ima “ponešto” i do Zlatkove osobnosti i trenerskog umijeća jer...

Nije slučajno Hrvatska pod Dalićevim vodstvom ostvarila najveća rezultatska dostignuća i odigrala najbolje utakmice u povijesti, nisu slučajno dvije generacije Vatrenih na dvama uzastopnim svjetskim prvenstvima osvajale medalje, nije slučajno kult reprezentacije doživio novi procvat, a zaživjela sintagma #Obitelj koja na najljepši način objedinjuje sva načela posvećenosti kolektivu.

Pa ipak... Više od epohalnih rezultata o Zlatku će reći odnos sa suradnicima koji su imali tu privilegiju biti dio njegove reprezentativne svakodnevice. Nijedan povišen ton, prijekor, pritužba, krivi pogled, figa u džepu... Jednostavnost. Optimizam. I uvijek pogled prema naprijed.

Naslijeđe koje ostavlja je neprocjenjivo. Baš kao i iskustvo onih koji su imali priliku biti dio njegova tima.

Hvala, Šefe!'