Osijek je stigao na Maksimir s jednom, jedinom željom - ostati živ što duže moguće. I nekako su gosti izdržali prvih dvadesetak minuta. Držali su blok, zatvarali linije, čekali da prođe nalet. A onda se otvorilo.

I to na kakav način.

Jedna odbijena lopta, trenutak tišine, pa eksplozija. Luka Stojković je volejem - ne opalio, nego plasirao - loptu u same rašlje. Gol koji ne ide samo u rezultat, nego u priču. Gol koji objašnjava sve.

Jer to nije bio samo pogodak za 1:0. To je bio simbol. Simbol jednog čudesnog proljeća i igrača koji danas djeluje kao da igra na nekoj drugoj frekvenciji od ostatka lige.

A prije samo nekoliko mjeseci - bio je praktički bivši.

Dinamo ga se želio riješiti ove zime. Transfer je bio blizu, gotovo dogovoren. Etiketa je već bila zalijepljena: talentiran, ali neukrotiv. Momak s više mušica nego discipline. “Divljak” koji ne zna kontrolirati ni sebe ni utakmicu.

Možda je u svemu tome bilo i istine. Ali nogomet ne pamti etikete. Pamti trenutke. A Stojković ih danas proizvodi kao na traci.

Ono što ovog proljeća radi u dresu Dinama nije samo dobra forma. To je demonstracija lakoće koja zna biti iritantna za protivnike. Primanje, okret, pregled igre, završnica - sve dolazi bez napora, gotovo bez znoja.

Kao da igra u dvorištu, a ne u ligi gdje se bodovi broje i pamte. Protiv Osijeka je bio posvuda. Gol, asistencija, kontrola ritma, odluke koje se donose u djeliću sekunde. Desetka koju je dobio nakon utakmice ne čudi nikoga tko je gledao.

Ovo je razina koja se ne može ignorirati. I očito nije.

Stojković je već zaradio pretpoziv Zlatka Dalića za utakmice protiv Kolumbije i Brazila. A ako nastavi ovako, vrlo je izgledno da će biti i u avionu za Sjedinjene Američke Države.

Jer ovo više nije priča o potencijalu. Ovo je priča o igraču koji je odlučio da ga više nitko neće čekati - nego će sam uzeti svoje mjesto. Dinamo ga je prije nekoliko mjeseci bio spreman pustiti. Danas, čini se, nema cijene koja bi ga mogla opravdano zamijeniti. I to je možda najveći obrat u cijeloj priči.