Na Bačvicama pogled prirodno odlazi prema horizontu. Anu Radišić ovoga jutra razgovor vraća onome što joj je najbliže: Obitelji, dalmatinskim korijenima i ljudima uz koje može biti samo Ana. Susrećemo je u hotelu Brig, jutro nakon završetka Novih horizonata, održanih 14. i 15. listopada u Splitu. Nakon dva dana posvećena otvaranju novih pogleda na život, ovdje, nadomak mora, vrijeme je da malo zastanemo i upoznamo ženu koja obično pitanja postavlja drugima.

Voditeljica i autorica podcasta Ana Radišić iskustvo s televizije pretočila je u vlastiti medijski projekt. Iz podcasta je s vremenom izrasla cjelovita medijska platforma koja danas obuhvaća događanja, radionice, dvodnevne programe i emisije snimane na različitim lokacijama. U posljednjih šest godina ugostila je više od 200 sugovornika, a Novi horizonti dio su te šire priče, s publikom koja ima priliku biti dijelom razgovora i uživo.

U Brigu nas dočekuje srdačno, umorna, ali nasmiješena i zadovoljna. Dojmovi iz prethodna dva dana još su svježi, no na prvo pitanje ne odgovara analizom onoga što je moglo bolje. Govori o zahvalnosti, velikom miru i sreći što je sa svojim timom iznijela projekt u koji su uložili mnogo sebe. A kad spomene kako ju je Split prihvatio, profesionalno zadovoljstvo dobiva i jednu osobniju dimenziju. 'Split me dočekao kao da sam doma', kaže. Tata joj je odavde i pola se srca osjeća Splićankom.

Možda se upravo tu najljepše susreću horizonti o kojima govori i ovaj uz Bačvice: U osjećaju da možeš krenuti dalje, a sa sobom ponijeti ono odakle dolaziš. Za Anu su to i dalmatinski dišpet i toplina obiteljskih dolazaka, ali i didina šalša koju je zamrzavala i nosila u Zagreb. 'Taj okus je zapravo bio osjećaj', reći će nam u jednom od najemotivnijih trenutaka razgovora.

Ovoga jutra zanima nas i kako je kad se kamere ugase, koliko je sebe dala poslu i gdje danas povlači granicu. Kad je pitamo tko njoj kaže 'Kako si?' i ostane dovoljno dugo da čuje pravi odgovor, uzvrati: 'Kakva pitanja, čovječe.' A na pitanje o čemu bi voljela razgovarati kad ovaj susret ne bi morao promovirati nijedan njezin projekt, odgovara kratko: 'O ljubavi.' Tu naš razgovor zapravo i počinje.

Kad nakon dva dana razgovora ostaneš sama, što osjetiš: Zadovoljstvo, prazninu ili odmah počneš analizirati što je moglo bolje?

Trenutačno osjećam golemu zahvalnost. Osjećam veliki mir i zaista veliku sreću jer smo zajednički uspjeli iznijeti prekrasan projekt. Dva dana iznimno puno sadržaja, prekrasnih susreta i prilika da svi zajedno otvaramo nove horizonte.

Koji ti se trenutak iz Splita vraća, a publika možda nije ni primijetila koliko ti je bio važan?

Split me dočekao zaista kao da sam doma. A svi znamo koliko je to teško svima koji ne žive ovdje. Iako moji korijeni jesu odavde, moj tata je odavde i ja se pola srca osjećam Splićankom i pripadam Splitu, taj osjećaj koji sam dobila od publike, grada, županije i ljudi daje mi nevjerojatan osjećaj ispunjenosti i sreće.

Navikla si pitati ljude kako su. Tko tebi postavi to pitanje i ostane dovoljno dugo da čuje pravi odgovor?

Kakva pitanja, čovječe. To mi pitanje postavljaju ljudi kojima je uistinu stalo do mene. Zaista imam sreću da, kako bi pokojni Massimo rekao, imam mali krug, ali velikih ljudi oko sebe.

Da ovaj razgovor ne mora promovirati nijedan tvoj projekt, o čemu bi voljela da sada pričamo?

O ljubavi. To sam jučer rekla u svom uvodnom govoru, prije nego što su krenuli paneli. Naziv ovog splitskog izdanja Novih horizonata je 'Iskra koja pokreće'. Rekla sam, i to mislim i osjećam svim srcem, da je ljubav glavna iskra koja nas pokreće u apsolutno svemu što činimo, radimo, živimo i stvaramo. Ona je svrha našeg dolaska ovdje, na ovaj svijet, u ovaj život.

Kad radimo s ljubavlju i s ljubavlju živimo, bilo koji ishod koji se događa, bio on za nas pozitivan ili možda u tom trenutku mislimo da je negativan, pravi je jer je učinjen s ljubavlju.

Dalmatinski dišpet i okus koji je postao osjećaj

O roditeljima često govoriš kao o najvažnijim životnim uzorima. Koju njihovu osobinu kod sebe voliš, a s kojom se još moraš nositi?

Iskreno ću ti reći, moji roditelji su Dalmatinci. Imam te korijene duboko ukorijenjene u sebi, u svom DNK-u, a svi znamo što je to. To je dišpet, golema upornost, možda nekad prenaglašene emocije. Impulzivnost, nestrpljivost.

S jedne sam strane ponosna na sve te emocije, a s druge su me nekad znale sputavati. Možda nisam bila dovoljno shvaćena ili razumljiva, ali one su dio mene i dovele su me tu gdje jesam. Još se malo borim s nestrpljivošću, to moram priznati. Ali volim to što imam u sebi od njih, što sam naslijedila, i ponosna sam na njih.

Spominjala si djeda Zvonimira i dolaske u Dalmaciju. Koja ti je slika obiteljskih okupljanja ostala najdublje urezana?

Toplina. Toplina kojom bi nas uvijek dočekao. Moj pokojni dida bio je nevjerojatan kuhar. Plovio je cijelog života, kao i moj tata. Na brodu je imao jednog krasnog kuhara, Talijana, od kojeg je jako puno naučio.

Uvijek bi nas dočekao nekim nevjerojatnim jelom. Njegove šalše koje bi mi radio zamrzavala bih i nosila u Zagreb pa ih jela zimi. Taj okus šalše nitko nikada neće moći nadomjestiti. Taj okus je zapravo bio osjećaj.

Kakva si bila kao dijete kad nešto nisi znala ili nisi bila među najboljima? Što bi to izazvalo u tebi?

Reakciju kakvu bih možda i danas imala. Bila sam iznimno znatiželjna i za mene nikad u životu nije postojala opcija da se povučem ili odustanem. Uvijek sam težila tome da dobijem odgovore na svoja pitanja. Ako ih nisam dobila na prvoj stanici, okrenula bih se drugoj. Na raskrižju, ako ne mogu lijevo, otići ću desno, ali stati neću sigurno.

Nikad?

Sigurno nikada. Mislim da je to dio tog mentaliteta koji mi je poslije kroz sport bio još jače utkan u mene. Danas ga živim, pogotovo kroz svoj poduzetnički put.

Rijeka je odrastanje, Dalmacija korijeni, a Zagreb posao. Gdje najlakše prestaneš biti Ana Radišić i budeš samo svoja?

Na sva tri mjesta sam Ana. Rijeka me odgojila. Zagreb me naučio kako da stanem na svoje noge. A Dalmacija je ono nešto što ću uvijek i zauvijek nositi u sebi.

Na apsolutno sva tri mjesta sam Ana. Na bilo kojem dijelu svijeta sam Ana. Mislim da nikad ne smijemo zaboraviti da je to nešto što je u nama najvrednije i da to trebamo čuvati. Trebamo progovarati iz toga najiskrenije jer nam se onda i najbolje stvari za nas događaju. I vraćaju u životu.

Sport ju je naučio pobjeđivati, ali i ustati nakon pada

Spomenula si sport. Što ti je dao, a koju si naviku iz njega morala promijeniti na svom životnom putu?

Sport me odgojio. Bavila sam se njime dugi niz godina i do svoje 18. godine živjela sportskim načinom života. Zahvaljujući sportu i košarci danas egzistiram u igri zvanoj život, u svakom smislu te riječi.

Sport me naučio kako biti timski igrač i kako ustati nakon pada. Naučio me da je dokazivanje svakodnevica, bez obzira na to jesi li jučer pobijedio ili izgubio. Na teren života moraš izaći svakoga dana spreman i otvoren novim prilikama i neprilikama. Dočekati ih spreman. Naučio me da život nije uvijek fer. Da sudac ne vidi jesi li u pravu ili nisi, ali to ne znači da ne trebaš nastaviti.

Naučio me disciplini, poštovanju autoriteta, odgovornosti i, na kraju, zdravlju. Ne mogu danas zamisliti da se ne bavim sportom, da nije dio moje svakodnevice, a ta svakodnevica upravo je zdravlje. Tako da mi ništa nije oduzeo, samo mi je poklonio i dao.

Jednom si opisala razdoblje u kojem si stalno govorila 'Još samo ovaj ispit, utrka, angažman', dok nisi završila u bolnici. Kako danas prepoznaš da se ponovno približavaš toj granici?

Trudim se više uopće ne približiti toj granici. Iznimno sam usmjerena na to da slušam samu sebe, da tijekom dana budem svjesna koliko god mogu, da brinem o svom zdravlju iznutra i izvana. Da što više hranim ono što je u meni, kroz knjige, rad na sebi, određene radionice i meditacije.

Ne možemo uvijek biti najbolje jer nas život svakim danom iznenađuje, testira i dovodi u situacije na koje ne možemo uvijek utjecati. Ali ako smo u sebi na nekom dobrom mjestu, a do njega se također dolazi svakodnevnim radom, onda ipak malo lakše idemo kroz život. Ili ljepše, ovisno o tome što nam život u tom danu servira.

Možeš li danas otići trčati bez cilja, mjerenja i potrebe da budeš bolja nego jučer?

Apsolutno da. Dugi niz godina tijekom odrastanja svi smo se dokazivali ocjenama u školama, angažmanima, potvrdama, poslom koji radimo. Danas, s ovom razinom svijesti, zrelošću i svime što sam napravila na svom životnom putu, mislim da sam najveći dokaz samoj sebi ja sama. Prvenstveno time što sam na cijelom tom putu bila i ostala čovjek. Što sam radila punim srcem i živjela punim srcem.

Iskreno i sto posto trudila sam se biti čovjek. Griješila sam, padala, dizala se. Sigurno nisam u svim situacijama odradila najbolje što sam mogla, ali znam da sam dala sve od sebe.

Kad posao nosi tvoje ime, odgovornost je osobna

Što ti je bilo teže: Priznati sebi da pravo neće biti tvoj životni put ili poslije odlučiti koliko se želiš osloniti na vlastiti medijski projekt?

Ni jedno ni drugo nije mi bilo teško. To je bila stvar moje odluke, a kad smo sigurni u svoju odluku, nemamo za čime žaliti. Pravo sam htjela studirati, završila sam ga i ponosna sam što jesam. Zanimalo me.

I danas mi olakšava svakodnevicu, pogotovo kad su ugovori u pitanju. Razumijem pravni rječnik pa ne moram uvijek tražiti savjet odvjetnika. Nekad ga, naravno, trebam, ali iako se pravom ne bavim aktivno, pomaže mi u svakodnevici.

Što se tiče mog vlastitog puta, on je bio i splet okolnosti i vlastita odluka, moja znatiželja, ambicija i želja da u medijskom prostoru stvorim vlastiti prostor koji će potpuno odgovarati vrijednostima koje živim i onome što jesam. Stvorila sam ga pod svojim imenom i prezimenom. To mi je s jedne strane olakšalo kad sam kretala jer sam već tada bila javna osoba, a s druge je golema odgovornost.

Možeš li se sjetiti odluke u karijeri koju si izvana predstavljala mirno, a u tebi je kuhalo: 'Hoće li to ispasti dobro?'

Poduzetništvo je to. Upravo ta rečenica. Svi znamo da je poduzetništvo niz hrabrih odluka, bacanja u nepoznato i riskiranja, pogotovo u počecima. Bilo je iznimno puno situacija u kojima nisam znala kakav će biti ishod.

Vjerovala sam intuiciji, imala maksimalno profesionalan tim i maksimalno profesionalno odrađene sve pripremne radnje, ali do samog finiša ne znaš kako će utrka završiti. Ne znam ni danas. Na putu sam, dajem sve od sebe, dajem sto posto, okružena prekrasnim ljudima koji danas čine moj tim. Ali i danas, kao i na košarkaškom terenu, moram se svakog dana dokazivati svojim djelima. Prvenstveno sebi, vjerovati sebi, a onda, naravno, i ostalima.

Danas imaš slobodu birati suradnje. Jesi li nekad rekla 'da' jer ti je bilo neugodno odbiti, iako si znala da to nije za tebe?

Ne. U medijskom prostoru nastupam pod svojim imenom i prezimenom. Da bih bila autentična i iskrena te govorila o vrijednostima koje živim, i te suradnje moraju biti u skladu sa mnom. Nema te cijene koja može kupiti moj obraz ili nešto što nije u skladu sa mnom i mojim vrijednostima.

Povjerenje je važnije od ekskluzive

Je li ti se dogodilo da gost kaže nešto toliko osobno da odlučiš ne ići dalje, iako znaš da bi to možda bio najjači dio razgovora?

Da. Prvenstveno moram biti čovjek i ljudski je moment najvažniji. Mislim da upravo zbog toga imam povjerenje svih ljudi koji su bili moji gosti. Bilo ih je više od 200 u posljednjih šest godina. Toliko ispričanih priča, emocija, iskrenosti, povjerenja i otvaranja do određene granice.

Nema potrebe ići preko te granice ako osjetimo da ne treba. Koji je onda smisao, koji je cilj, zašto ovo radim ako sam izgubila ono najvažnije, a to je povjerenje? Radi čega? Ekskluziviteta? Ne.

Oni se otvaraju. To je prekrasno i po tome sam se izdvojila u onome što radim. Zaista imaju povjerenja otvoriti se, iskreni su. Otvaramo teme koje možda negdje drugdje nisu otvorili. Odgovore na pitanja na koja drugdje nemaju povjerenja odgovoriti. Zar bi s moje strane bilo fer i korektno ići stepenicu niže? Nikada. Možemo samo više.

Je li bilo gosta o kojem si nakon razgovora promijenila mišljenje?

Da, možda na još pozitivnije. Ne mogu se sada ovako napamet sjetiti, ali svakog gosta kojeg sam zvala zvala sam zato što je u skladu s vrijednostima koje imam, jer me inspirira. Iz svakog sam razgovora izvukla zaista puno, prvenstveno za sebe. Iskreno kažem, sve sam ovo krenula zbog sebe. Smatram da imamo dva uha da čujemo i učimo, a jedna usta da pričamo. Kroz razgovore slušam, čujem i budim neku iskru u sebi da si dam priliku biti još bolja osoba.

Stvarajući taj medijski prostor, publici kojoj je blisko ono što radim dajem sadržaj zahvaljujući kojem se i oni mogu motivirati kroz nečiji primjer ili se poistovjetiti s nekom situacijom. Osjetiti da u njoj nisu sami. Jedino što se zna dogoditi jest da me ljudi još pozitivnije iznenade. A ono što obožavam jest da su ljudi koji su najveći i najuspješniji obično toliko skromni, prizemni i jednostavni. To se stalno ponavlja kao prekrasan obrazac.

Svi su mi gosti jednako važni. S nijednim gostom nije bilo problema ništa dogovoriti, a ova dva dana ovdje su bila zaista velika imena. Jednostavni su, prizemni. Stvarno su svi bili takvi. Predivni su.

Kad si prvi put osjetila da podcast može biti održiv posao, a ne samo projekt u koji ulažeš novac, vrijeme, vjeru i znanje?

Taj je put trajao. Počeci nisu bili jednostavni, ali rasli smo baš školski. I dalje rastemo korak po korak, uz velike ambicije, čisto srce i snove iza kojih stoje veliki radnici, veliki profesionalci, odnosno golem profesionalizam mog tima. Uvijek njih naglašavam jer sama ovo ne bih mogla napraviti ni iznijeti.

Trebalo je nekoliko godina da stanemo na svoje noge, da postanemo održivi i da iz podcasta izraste medijska platforma koja se grana u nekoliko smjerova. Trenutačno su novi smjer Novi horizonti, s kojima smo ove godine krenuli u Opatiji i Splitu kao dvodnevnim formatom. Kroz radionice, susrete i panele koji se poslije pretvaraju u sadržaj i podcaste, a koji će sljedeća tri mjeseca biti razglednice iz Splita. Inspiracija i iskra koja će, sigurna sam, u brojnim ljudima probuditi neke njihove osobne iskre.

Planiramo i dalje rasti, razvijati se i investirati u sebe jer je to najvažnija investicija. Nikad neću prestati investirati, to je sigurno. Poduzetništvo je konstantni vrtlog i kružnica. I neizvjesnost, ali s druge strane i izvjesnost ako znaš što radiš i kamo ideš.

Što ti je u praksi bilo najteže podnijeti: Neizvjesnost prihoda ili odgovornost za druge ljude?

Odgovornost. U jednom si trenutku odgovoran za sebe, za druge ljude, imaš obveze ne samo prema sebi nego i prema državi. Pronađeš se u nekim novim ulogama. Znala sam pričati, producirati, organizirati jer sam kroz televizijske uloge stekla vještine kreativnog producenta, urednika, novinara, voditelja i autora projekta.

Ali imati svoj projekt iza kojeg stojiš imenom, prezimenom i financijski, pronaći se u ulozi u kojoj radiš i prodaju i marketing... Danas imam ljude za sve to, ali u počecima si ti sve. Sam. I učiš putem, malo po malo. Ono što sam stvarno imala od samog početka bila je jasna vizija onoga što želim. Vjerovala sam ljudima koji su u određenim segmentima posla bolji od mene i prepustila im da rade taj dio u kojem ja imam nedostatke. To je slagalica.

Okružiti se ljudima koji su u nečemu bolji od tebe?

To je odlika lidera. Mislim da jedino tako možemo uspjeti. Ne možeš mikromenadžirati, a nema ni potrebe. Imam sreću da u timu imam sjajne ljude koji su izuzetni u svom poslu i na koje se mogu osloniti. Onda mogu kreirati i stvarati dalje svoje.

Naslovi tvojih epizoda imaju jasnu, snažnu poruku. Kad odlučiš da takav naslov dobro sažima razgovor, a kad previše pojednostavljuje nečiji život?

Ne bi vjerovao, ali danas imam ljude koji se i time bave u digitalnom prostoru. Prije svega razumiju ono što stvaram i sadržaj koji stvaram, a onda ga pretvaraju u naslov koji na kraju ja odobravam. Ti naslovi u samo nekoliko riječi moraju podcrtati smisao emisije koju smo snimili. Postoje ljudi koji su i u tome bolji od mene i zato ih imam.

Iza oblaka postoje i umor, tuga i život za sebe

Što ljudi mogu pogrešno zaključiti o tvom životu ako te poznaju samo preko objava i kratkih isječaka?

Iskreno, nisam o tome nikad razmišljala. Jako je puno toga vidljivo i puštam van. Ono što radim ide pod mojim imenom i prezimenom i vrijednostima koje živim i osjećam, a one su iskrene. Jedan dio života ipak držim za sebe, privatni dio, i smatram da ga nema potrebe dijeliti.

Dijelim posao koji živim, tako da je jako puno toga vani. Možda ljudi ne znaju da se iza svih tih oblaka krije potpuno jednostavno biće koje ima svoje uspone, padove, propitkivanja, pobjede i poraze.

Imaš li prostora javno reći da si umorna, ljuta, da ti je teško?

Nemam potrebe iznositi to van i zamarati ljude time. Ljudi su umorni i u svojim životima.

Ali misliš li da bi im možda bilo lakše kad bi znali da je i Ana Radišić umorna ili ljuta, da dijeli iste životne osjećaje?

Možda da. Iskoristit ću onda i ovo pitanje da kažem da se iza svih tih oblaka zaista nalazi osoba koja prolazi svoje uspone i padove, ima svoje pobjede i poraze, dane kad je umorna, tužna i kad joj je teško. Jednako kao što ima dane sreće i zadovoljstva.

Svako se jutro budim s pitanjima kao i netko drugi tko možda živi iza kamera i ekrana. Jednako osjećam, jednako proživljavam, pod jednakim suncem i oblacima živim kao svi stanovnici ovog planeta, bili oni javne osobe ili ne.

Kad čuješ poruku 'Sve je moguće ako dovoljno želiš', gdje povlačiš crtu? Što bi rekla nekome tko se trudi, a nema podršku, novac ili zdravlje?

Najvažnije je biti iskren u svojoj namjeri. Vjerovati u svoju ideju više nego što itko vjeruje jer nitko neće vjerovati više od vas. Najvažnije je biti hrabar. Kad smo hrabri i vjerujemo, pronaći ćemo put i način da ostvarimo ono što želimo, ako želimo, jer je to odluka.

Naravno, ako postoje objektivne okolnosti koje nas zaustavljaju, stat ćemo i propitati ih. Propitati okolnosti jer nekad nije vrijeme i mjesto, ali nikad ne propitkivati svoju odluku jer smo u nju ili sigurni ili nismo. Ili jesmo ili nismo, nema između.

Puno razgovaraš s ljudima o intimi, a svoju čuvaš. Je li ti lakše otvoriti drugu osobu nego nekome dopustiti da jednako duboko pita tebe?

Nije mi problem pričati o svojoj intimi do određene granice. Ali ta je granica s razlogom tu i neke stvari ne idu izvan nje, ostaju u moja četiri zida. To je moja odluka s kojom živim i koju želim. Jednako tako poštujem tuđe granice kad s ljudima razgovaram. I to je to.

Što si kroz sve ove godine naučila o ljubavi, a prije deset, petnaest ili dvadeset godina nisi mogla razumjeti?

Danas je možda puno intenzivnije osjećam. Možda je svjesnije osjećam i odgovornije s njom postupam, odnosno zahvalnija sam joj jer sam svjesna da je ona moj apsolutni pokretač svega što činim u životu.

Svjesna sam da je, kad nas ona vodi, kao što sam rekla na početku, sve što činimo ispravno, bez obzira na ishode koji se događaju jer su najbolji za nas u tom trenutku.

Koliko te smeta kad netko tvoju karijeru svede na pitanja o partneru, braku ili djeci? Kako bi voljela razgovarati o tim temama?

Ne smeta mi. Svatko ima pravo pitati što god želi. Nemam problem s tim, zašto bi mi smetalo? To su, na kraju, prekrasne stvari u životu. I to je jedna vrsta ljubavi, ostvarenja i ljepote u ovom životu. Tako da mi ne smeta. Stvarno.

Koliko je dovoljno i kako putem ne izgubiti sebe

Kad bi ti posao ostao na sadašnjoj razini, bez novog rasta i većih projekata, bi li imala osjećaj da je dovoljno?

U ovom trenutku je dovoljno. U ovom trenutku.

A što će biti sutra?

Što će biti sutra, kakva ću se probuditi, što ću željeti, staviti na papir i što ću sanjati, vidjet ćemo sutra. Bitno je da u svemu tome ne izgubim sebe. Da imam ravnotežu između posla i privatnog vremena, vremena za ljude koje volim i do kojih mi je stalo.

To se promijenilo u posljednjih nekoliko godina. Kad sam kretala, puno sam toga žrtvovala. Morala sam biti jako predana poslu, a i danas sam jer je poduzetništvo 24/7. Ne mogu se odvojiti od svog posla. Ali u vremenu koje sam odvojila za privatno mogu biti puno prisutnija u tom privatnom trenutku. Važno mi je da u životu imam tu ravnotežu.

Nakon toliko tuđih životnih priča, postoji li razgovor u tvom životu koji još odgađaš ili se još nije dogodio?

Sigurno postoji. Negdje na horizontu. I dogodit će se baš u pravom trenutku, kad se bude trebao dogoditi.

Možda su najbolji razgovori tek pred tobom?

Sigurno su najbolji razgovori preda mnom. Ali oni su najbolji zato što su ovi prekrasni, koji su me doveli tu gdje jesam, iza mene.