Stara crno-bijela fotografija i nekoliko požutjelih stranica iz knjige bili su dovoljni da objava na TikToku prikupi više od sto tisuća lajkova i tisuće dijeljenja. Riječ je o pismu koje je Fjodor Mihajlovič Dostojevski u svibnju 1868. godine poslao svom najbližem prijatelju, pjesniku Apolonu Majkovu. U njemu nema književnog uljepšavanja ni velikih filozofskih misli, samo sirova tuga oca koji je upravo izgubio dijete.

Smrt koju nitko nije predvidio

Dostojevski je tada sa suprugom Anom Grigorjevnom živio u Ženevi, kamo su pobjegli pred vjerovnicima. Ondje im se početkom 1868. rodila prva kći, Sofija, odmila zvana Sonja. Sreća je, nažalost, kratko trajala. Djevojčica je oboljela od upale pluća i preminula nakon samo tjedan dana bolesti.

‘Moja Sonja je mrtva, pokopali smo je prekjučer’, započinje pismo. Pisac otkriva i najokrutniji detalj: samo tri sata prije smrti liječnik ih je uvjeravao da je djevojčici bolje i da će preživjeti. Ni dva sata prije kraja, kako piše, nije znao da će je izgubiti.

‘Ljubav prema prvom djetetu bila je možda smiješna’

Dostojevski se u pismu gotovo ispričava prijatelju zbog svojih osjećaja. Priznaje da je njegova ljubav prema prvorođenoj kćeri drugima vjerojatno djelovala komično te da je bio smiješan u očima svih kojima je ushićeno pisao o njoj. No Majkovu, naglašava, ne srami se reći ništa.

Za njega ta mala djevojčica nije bila tek beba. ‘To jadno, drago malo stvorenje, jedva tri mjeseca staro, za mene je već bilo osoba’, piše. Opisuje kako ga je počela prepoznavati i smiješiti mu se kad bi joj prišao, kako je rado slušala dok joj je pjevao svojim ‘smiješnim glasom’ i kako bi prestala plakati čim bi ga ugledala.

Najteže su mu padale riječi utjehe. Ljudi su mu govorili da će imati još djece, ali on se pita: ‘Gdje je Sonja? Gdje je to malo stvorenje za koje bih, vjerujte mi, rado podnio smrt na križu samo da je ona ostala živa?’ Pismo završava rečenicom koja mnoge čitatelje ostavlja bez riječi: ‘Ali dosta o tome, moja žena plače.’

Tuga koja je obilježila njegova djela

Dostojevski i Ana kasnije su dobili još troje djece, no sudbina ih nije poštedjela ni drugi put. Sin Aleksej preminuo je 1878. u trećoj godini života od epileptičnog napadaja, bolesti koju je naslijedio od oca. Bol zbog tog gubitka pisac je pretočio u svoje posljednje veliko djelo, ‘Braću Karamazove’, a najmlađem i najblažem od braće dao je upravo sinovljevo ime, Aljoša.

Možda upravo zato ovo kratko pismo danas toliko pogađa čitatelje. Čovjek koji je u romanima secirao najmračnije kutke ljudske duše ovdje se pokazuje posve ogoljen, ne kao veliki pisac, nego kao slomljeni otac koji ne zna kamo s ljubavlju koja mu je ostala.