TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

I 'MasterChef' je sinoć utonuo u žutilo

25.09.2012 u 12:21

Bionic
Reading

'MasterChef' jedan je od rijetkih, ako ne i jedini talent show na domaćim televizijama koji nije glup, površan te opterećen tipičnim besmislicama iz žanra reality/talent televizije. Ipak, sinoć prikazana prva epizoda druge sezone vrvjela je takvim momentima: poročnom prošlošću kandidata, drhtavim rukama nervoznih i montažom koja sugerira da je audicija za 'MasterChef' napetija od 'Francuske veze'. Zbog toga je možda bolje pričekati da se audicijske emisije izredaju i napokon počne PRAVI 'MasterChef'

Emisije s kulinarskim natjecanjima, pogotovo one u kojima kao suci (ili čak natjecatelji, kao što je to slučaj u japanskom/američkom Iron Chefu) sudjeluju profesionalci oduvijek su mi se sviđale. Riječ je, naime, o jednoj od rijetkih podvrsta talent showova u kojoj sudionici uvježbavaju i demonstriraju neku korisnu vještinu, o talent showu koji je od svih koje znam najmanje opterećen pozadinskim tračevima i međusobnim klanjem kandidata oko pitajbogačega te o serijalu u kojemu prikazano umijeće (kuhanje) najmanje izgleda kao bespotrebno zakomplicirana banalnost. Jest, većina si gledatelja neće kod kuće kuhati ondje prikazane egzotike (samo čekam kad će uletjeti s nečim poput szekely-gulaša sa septoletama ili đumbira na trešnjevački), ali usporedi li se to s raznim top modelima, u kojima se histerizira oko HODANJA, u kulinarskim showovima barem imamo dojam da bi netko od sve te egzotike mogao imati koristi i užitka.

Hrvatska inačica kulinarskog showa 'MasterChef', čija se druga sezona od sinoć prikazuje na Novoj TV (ili, kako bi to na padeže alergična ekipa te televizije rekla - na NovaTV), upravo je takav serijal. Prošle smo se godine nagledali svakojakih kuharskih vratolomija, zanimljivih kandidata, a i neki suci postali su miljenici tinejdžerica te pohotnijih gospođa u najboljoj dobi. Prva sezona 'MasterChefa' gledanošću je lemala živo i neživo pa me zapravo čudi što su 'novajlije' i ovoliko dugo čekali s prikazivanjem druge. No bolje ikad nego nikad.

Postoji, međutim, jedan problem. Da bismo došli do onoga zanimljivog dijela, kada kandidati počinju kuhati po zadatku, mučiti se s naizglednim nebulozama tipa 'nagovaranje višnje da se spontano karamelizira bez suvišnog otpora' i čuditi se namirnicama koje bez sudjelovanja u tom natjecanju ne bi vidjeli ni da su otputovali u najzabitiju pokrajinu Kefiristana - moramo prvo odgledati audicijske snimke. A audicijske snimke, za razliku od onog pravog u 'MasterChefu', boluju od svih klasičnih boljki talent showova. Naporan proces odabira kandidata pokušava se prikazati kao uzbudljiv psihološki triler, a polusatno znojenje prijavljenih nad štednjakom isfurava se maltene kao kuhanje kristalnog metamfetamina u seriji 'Breaking Bad'. Sve je nekako ultranabrušeno, iz pozadine stalno skviči dramatična glazba, s vremena na vrijeme oglase se i oni sudbonosni ta-da-dammmm bubnjevi pa se čovjek na kraju počne pitati gleda li ultimate fight ili samo nekome gori zaprška.

U audicijskim emisijama - barem onoj sinoćnjoj - 'MasterChef' odstupa i od još jedne svoje prednosti pred ostalim reality/talent serijalima. Rekoh već da su inače neskloni

Promotivni video za drugu sezonu hrvatskog 'MasterChefa' - može li dramatičnije?

guranju nosa u intimu svojih kandidata, ali sinoć smo ipak vidjeli nekoliko takvih momenata za podebljavanje gledanosti. Jedan od najuočljivijih bio je onaj kada je pred suce kročio krhko građen mladić s podočnjacima i paellom, koji je na kraju priznao da je svoje poznavanje španjolskih specijaliteta izglancao za dvogodišnjeg programa odvikavanja od droge u Španjolskoj. Ne kažem da je samo zbog toga prošao u sljedeći krug, ali ne bih se čudila da jest. Televizionari su uvjereni da raja silno ljubi takve 'ranjene ptice' i da će se gledatelji zbog masovnog majčinskog instinkta zalijepiti uz ekrane, priželjkujući njegovu pobjedu. Priče poput 'spasilo me kuhanje', u kojima ovo 'kuhanje' može biti i bilo što drugo (bog, domovina, obitelj, prava ljubav, aviomodelarstvo) mokar su san svakog producenta jer dodaju žutu minutu svakoj emisiji, a to se uvijek najbolje prodaje oglašivačima kao magnet za gledanost. Tipičan reality/talent lajtmotiv bilo je i koji put spontano, a koji put očito montirano izrugivanje neuspješnim kandidatima, kao što je bilo sudačko smijuljenje liku kojemu su se pri pokušaju savijanja brancina u rolade vidljivo tresle ruke, a zbog takvih mi je fora, moram priznati, uvijek malo neugodno.

Ustvari, revidirat ću zadnju tvrdnju. Određeno izrugivanje kandidatima, pa čak i vrijeđanje njihove iluzije da su sposobni makar i pristupiti takvome natjecanju jedna je od ključnih sastavnica audicijskih emisija talent showova, i to je ono što doista svi vole gledati. Nije, međutim, zabavno ako nemaš barem jednog suca koji to radi onako briljantno, britko i duhovito kao što je to svojedobno u američkim i engleskim pjevačkim TV natjecanjima činio Simon Cowell. Hrvatske televizije već su u nekoliko navrata pokušavale pronaći ili barem isforsirati domaćeg Cowella, ali to im još nijednom nije uspjelo. Bili su ili prepristojni (Fashion Guru) ili neduhoviti (Dubravko Merlić) ili abnormalno pomaknuti (Fox). 'MasterChef' je u novu sezonu doveo jednoga novog suca - Dina Galvagnu, koji je, kako se čini po prvoj epizodi, potencijalno jedan od njih. Ledene face i strogoga, asketskog imidža, bez problema ljudima u lice govori da nemaju pojma i da im je hrana nejestiva, usput još brižno njegujući vibru osobe koja će se svaki čas ispovraćati od splačina koje je morala isprobati u posljednjih XY sati. Natjecatelji ga se zato, već je sada vidljivo, prilično boje, ali iz pozicije gledatelja, moram priznati da me takav nadrkan stav nije osobito impresionirao. Ima potencijala za pretvaranje u zaštitni znak, ali nedostaje mu nešto rječitosti, šarma, a možda i duhovitosti (što izgovaram s krajnjim oprezom jer mi iskustvo govori da većina pokušaja smješnoće na domaćim televizijama završava kataklizmom).

Sigurna sam da će mnogi gledatelji unatoč svemu gore spomenutom (ili baš zbog toga) vrlo rado te s velikim interesom pratiti i daljnje audicijske emisije druge sezone 'MasterChefa', ali ako mene pitate, nakon sinoć bih odgledanog ipak radije prevrtjela film unaprijed, do trenutka kada audicije prestaju i počinje pravo nakuhavanje. Jer, kao što rekoh, ono što mi se u toj emisiji sviđa jesu novi kulinarski horizonti u obliku u kojemu ih svladavaju obični ljudi. Tipične reality gluposti uopće me ne zanimaju. A u emisijama s audicija još ćemo ih neko vrijeme, izgleda, morati trpjeti.