Tri desetljeća i više od pet studijskih albuma poslije njihov katalog vrvi bezvremenskim brojevima kao što su 'Sreća', 'Ni'ko kao ti', 'Tako volim što te znam' i 'Nadahnuće'. Povodom velike obljetnice, bend je diskografski opus zaokružio dvostrukim vinilnim izdanjem 'The Best Off', a slavljeničku priču 5. studenoga sele na pozornicu Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.

U razgovoru za tportal, frontmen i autor Željko Banić Bane prisjetio se burnih početaka, suradnje sa starim prijateljima, otkrio tko u bendu uvijek ima zadnju riječ te najavio zašto u Lisinskom publika sigurno neće ostati prikovana za stolice.

Kako se bira najbolje iz 30 godina i s više od pet albuma? Tko je u bendu imao zadnju riječ i koja je pjesma izazvala najviše rasprave oko toga hoće li doći u obzir ili ne?

Nije lako od toliko pjesama odabrati što će sve ući na set listu, ali uglavnom sam ja taj koji bira što će se svirati i moja je uvijek zadnja! (smijeh)

Uoči koncerta u Lisinskom izašao je poseban vinil 'The Best Off'. Kad ste ga prvi put držali u rukama, što vam je prošlo glavom?

Bilo je to kod mog izdavača Aquarius Recordsa nakon što je ploča izašla iz tiska. Drago mi je bilo kad sam je vidio jer je lijep podsjetnik na 30 godina autorskog rada i kao da su neke pjesme sada dobile novi život.

Songkillers u svojem katalogu imaju velik broj hitova, kao što su 'Sreća', 'Ni'ko kao ti', 'Tako volim što te znam'... Koju svoju pjesmu vi najviše volite izvoditi i zašto?

Teško je odabrati nekog posebnog favorita, ali ako već moram izdvojiti jednu, onda neka to bude 'Nadahnuće', koju sam napisao za pokojnog Dina Dvornika. Malo ljudi zna da sam ja napisao glazbu i tekst za tu pjesmu, a Dino je napravio aranžman. Mislim da mogu reći u ime cijelog benda da svi uživamo izvoditi je uživo.

Album 'Fleka' izašao je 1997. za Aquarius, s hitovima 'Ni'ko kao ti' i 'Ne znam gdje sam'. Kako je izgledao dan u kojem ste prvi put čuli 'Ni'ko kao ti' na radiju?

Zvuči smiješno, ali to je bilo toliko davno pa se konkretnih detalja više ne mogu ni sjetiti. Ali ono čega se sjećam osjećaj je da pokrećemo nešto novo, nešto drugačije i da postoje ljudi koji to cijene. Odličan je to osjećaj.

Da imate priliku razgovarati s Banetom s početka karijere, što biste mu rekli o sljedećih 30 godina?

Rekao bih mu neka proba nekako izdržati sljedećih 30 godina, pa i više ako treba. Može on to.

Oliver je pjevao Stevieja Wondera, a Gobac Beatlese

Ime Songkillers dao vam je Hrvoje Harma Marjanović rečenicom: 'Baš ste ubili taj cover.' Kako se danas osjećate kad čujete tu rečenicu i imate li neku 'ubijenu' pjesmu na koju ste najponosniji?

Da, na jednom od nastupa izvodili smo 'Knock On Wood', stari soul standard iz 60-ih godina prošlog stoljeća, i usred pjesme promijenili smo beat u funky. Nakon što smo završili pjesmu, Harma (inače idejni tvorac i vođa Tabasco benda, čiji sam član bio još tamo 80-ih) se prilično ljutito okrenuo prema nama i rekao: 'Ubili ste pjesmu.' Ubrzo nakon toga rodila se ideja za ime benda. U samim počecima izvodili smo covere, ali nismo to htjeli raditi u originalnim verzijama kao svi ostali, već smo ih svirali u funky i soul aranžmanima koje smo sami slagali na probama.

Početkom 90-ih dobili smo angažman svakog četvrtka u Saloonu i dolazili su nas slušati svi eminentniji pjevači toga doba, od Dina, Olivera do Vanne, Josipe Lisac, pa i Radojke Šverko, a koliko se sjećam, dolazio je i Davor Gobac, kao i mnogi drugi. I svima se svidio način na koji smo izvodili te covere pa su svi bili izrazili želju nastupiti s nama. Svatko od njih izabrao bi nekoliko najdražih standarda koje smo onda izvodili uživo, ali isključivo na naš način. Koliko se sjećam, Oliver je pjevao Stevieja Wondera, Vanna Arethu Franklin, Davor Gobac 'Come Together' Beatlesa itd. Tu je krenula i suradnja s Dinom. Teško mi se sjetiti svih tih obrada, ali uživali smo u svima njima. Nikada nisam imao neku omiljenu pjesmu, pa tako ni cover. Sjećam se da smo 'Light My Fire' Doorsa izvodili u bossa nova aranžmanu, 'Get Back' Beatlesa u laganom funk aranžmanu, 'Jealous Guy' u R&B soul aranžmanu itd.

U Lisinskom nitko neće sjediti, a za Dina uvijek ima mjesta

Tvornica kulture bila je mjesto vašeg slavljeničkog koncerta 2023. i povratka 2025. godine. Što se mijenja kad se prijeđe u dvoranu poput Lisinskog, i za bend i za publiku?

Do sada nismo nastupali u dvoranama toga tipa. Vjerojatno ćemo imati dosta posla oko akustike, ali riješit ćemo mi to. Siguran sam da će publika u nekom trenutku ustati i zaplesati jer idemo s proširenom varijantom benda i nećemo raditi neke komorne aranžmane.

Što ćemo vidjeti na pozornici 5. studenoga, osim hitova s ploče? Kakva iznenađenja i gosti dolaze u obzir?

S nama će kao gost nastupiti Nikola Marjanović, inače sin gore spomenutoga Harme, kao i Valerija Nikolovska. Postoji mogućnost za još pokoje iznenađenje, ali to neću otkrivati, pa neka se publika iznenadi na koncertu. Mogu i najaviti izvedbu pjesme 'Superman' prvi put uživo. Ona se prilično dobro vrtjela ovoga ljeta na radiju i na Spotifyu, pa sam siguran da će je publika prepoznati već nakon nekoliko prvih taktova. Inače radim na novoj pjesmi i trebao bih je završiti ovaj mjesec.

Dino Dvornik bio je dio početka vaše priče. Ima li u kolekciji ili na koncertu mjesta za trenutak posvećen njemu, kao što je bila 'Milina' u Tvornici?

Naravno, za to uvijek ima mjesta. 'Milina' je skoro pa već standardni dio našeg repertoara, a pored nje ćemo izvesti barem još tri pjesme. Dino uvijek ima posebno mjesto na našim koncertima, a Lisinski neće biti iznimka.

Gledao sam majku i sina od 20 godina kako plešu uz moje pjesme

Tko su vaši glazbeni uzori? Što najviše volite slušati kada se opuštate?

Nikada nisam imao nekog posebnog favorita što se uzora tiče jer sam od malih nogu slušao širok spektar glazbenih stilova, što se da primijetiti i u mojim pjesmama. Uvijek nas nekako svrstavaju u tu neku funky ladicu, iako zapravo imamo možda svega desetak takvih pjesama u repertoaru. Slušam razne žanrove i nikada se time nisam opterećivao. Slušam i novu muziku i klasike.

Postoji li trenutak u vašoj karijeri za koji biste voljeli da ste tada donijeli drukčiju odluku?

Zasigurno ima dosta takvih trenutaka, ali ne volim se baviti prošlošću pa o tome zapravo ni ne razmišljam. Vrlo sam realna osoba, znam da prošlost ne mogu promijeniti i onda zamišljati što bi bilo kada bi bilo... to mi se jednostavno čini nepotrebno.

Pratite li domaću glazbenu scenu? Postoje li neke mlade nade koje su vas se dojmile i s kojima biste možda voljeli i surađivati?

Generalno već duže vrijeme ne slušam glazbu na način da sjednem ispred zvučnika i slušam, bilo domaću, bilo stranu. Iskreno, od mladih dana uglavnom sam preferirao stranu glazbu, uz neke domaće iznimke poput grupe Time, Dina Dvornika, Olivera Mandića i još nekih. Uglavnom slušam ono što radim. Zadnje što sam malo pažljivije poslušao bili su Silk Sonic. Dogodi se, ali rjeđe, da negdje u prolazu čujem nešto novo i zanimljivo pa onda to potražim i pažljivije poslušam.

Kako se promijenila publika u ova tri desetljeća, i u dvorani i u pristupu glazbi? Dolaze li vam na koncerte i mlađe generacije koje vas otkrivaju kroz streaming?

Dolaze nam i mlađe generacije i to u pristojnim količinama, bude i klinaca s roditeljima. Nedavno sam na Weekend media festivalu uočio u publici majku i sina (oko 20 godina) kako zajedno pjevaju i plešu na moju glazbu. Baš me to dotaklo.