Dok sam grickao sendvič u brzom vlaku Croatia vozeći se prema Zidanom mostu uz Savu, a bicikl mi se truckao u posebnom vagonu za bicikle, već sam kao Johann Strauss bio u mislima i notama na 'Lijepom plavom Dunavu' i skladao svoj biciklistički valcer. Nisam još putovao vlakom do Beča, ali evo, zahvaljujući biciklu eto me nadomak austrijske prijestolnice. Uz pomoć Googlea i You Tubea već mi na mobu ide kultni valcer koji sam do sada slušao i gledao samo na Novu godinu na televiziji. Tek sam se trznuo onako nostalgično kada smo stigli u Leibnitz. Prešutio sam komentar kolege Leona da je na granici u dućanu na blagajni radila velika debela gospođa. Pomislih, ne moraju svi baš znati da je se i ja sjećam - pa tu smo kod nje kupovali ulje, naravno jestivo, za ostatak šilinga prije kojih dvadeset i šest godina.

A danas smo u Europskoj uniji i da je tako, shvatio sam dan prije putovanja, kada sam išao izvaditi EU-ovu zdravstvenu iskaznicu. Otišao sam jer me bilo frka da mi se što ne desi, naravno prvo ti padne na pamet pad s bicikla. Kao da se ne može pasti dok hodaš, ali dobro. Zapravo, bio sam uvjeren da je neću izvaditi. Tako je moj bike ples počeo još u Zagrebu, u HZZO-u, gdje sam u neki uređaj ukucao svoj OIB, a isti čas mi je iskaznica izašla u ruke. Uvijek me Hrvatska šokira tamo gdje se najmanje nadam. I tako sam zdravstveno osiguran u vlaku koji se penje preko Semeringa, daleko od Zagreba i HZZO-a, te stiže u Bečko Novo Mjesto. Opet ta povijest, a ne možeš da se ne sjetiš da je valjda to mjesto gdje su svoj put i život završili hrvatski urotnici Zrinski i Frankopan. Danas više tu nismo ni zbog prošlosti, ni poslovno, ne namjeravamo čak ni onako brzinski bar po malo špeceraja do Juliusa Meinla, već smo se došli voziti na biciklu - mi smo cikloturisti, neki novi turisti. Zapadne zemlje su vrlo dobro prepoznale ovaj oblik aktivnog života, ali i odmora. I sve podredile trendovima, aktivnostima na otvorenom, posebno turistima na dva kotača.

I dok hitamo vlakom prema Beču, na usputnim stanicama ulaze mlađahni đaci. Kondukter pregledava karte gledajući ih na zaslonu mobilnog uređaja. Ja sam svoju kartu pisanu rukom na zagrebačkom Glavnom kolodvoru pokušao sakriti da se baš ne vidi, ali ju je kondukter onako s guštom štancao kao da mu je zadnja. No nekako smo ipak ponosno izašli na kolodvoru u Beču, koji više izgleda kao aerodrom. Na displeju je lijepo pisalo da smo došli iz Zagreba i to vrlo lijepim vlakom, doduše austrijskih željeznica. Odmah sam primijetio da se karte u lokalnim vlakovima mogu kupiti i na automatima koji se nalaze u samom vlaku. Sve je podređeno putniku, turistu. Zato smo i došli uživati i voziti se i učiti od onih koji rade bolje od nas, pa čak i u turizmu. Možda dio te zbilje uspijemo dovesti u Hrvatsku i potaknuti prije svega političare da ulažu u bike infrastrukturu gradova i naselja. Naravno, i staze koje povezuju, da ne kažem posebne autoceste za bicikliste koje se ovdje već naveliko grade.

Jedna od takvih je EuroVelo, svojevremeno zamišljena da ide uz Dunav i po nekadašnjoj granici Željezne zavjese. To je lagana ruta koja prolazi predivnim krajolicima i kroz puno gradova i država. Samo u jednom danu doći ćemo biciklom iz Austrije u Slovačku i biti nadomak Češke i Mađarske. Na planiranom putovanju do Budimpešte zbog vijugavog Dunava, brojnih hidroelektrana, raznih obilazaka te kombiniranja vožnje po desnoj ili lijevoj obali prijeći ćemo biciklom oko četiristo kilometara. Na ovaj put se nisam puno spremao i razmišljao što će biti jer putovanje u grupi, pogotovo ako je sve dobro isplanirano, može biti vrlo bezbrižno. Čak se nisam nervirao ni zbog bicikla, možda zato jer sam imao gotovo savršen bicikl za takva putovanja, Giant ToughRoad. Nedostatak prednjih amortizera nisam doživio kao nedostatak. Doslovno sam klizio, pa čak i na dijelu off road staze. Bojao sam se bisaga, ali ih nisam ni osjetio u vožnji. Bicikl je vrlo je lagan i na brzinu smo se sprijatelji i postali partneri u vožnji. Vrlo lijepo izgleda, posebno natovaren  stvarima.

Što ponijeti na takav put, bilo je pitanje svih pitanja. Mislim da sam imao sreću što su tih pet dana pale doslovno tri kapi kiše. Lijepo je kad ti se takav put odmah ne zamjeri. Toplo vrijeme, ne prevruće, davalo je odličan balans. Obično sam nosio uvijek previše stvari na svakom putovanju. No sada, kad guraš sam, očito sam bio pažljiviji. Iako sam imao ruksak, služio mi je više za vodu i osobne stvari. U bisagama je još bilo mjesta, a neki pretinci bili su i prazni. Rezervna odjeća, osobna higijena, dodaci za zaštitu od sunca i punjači za mobitel - to su bile najvažnije stvari. Dokazao sam si na ovom putu da mogu biti jednostavan, naravno strpljiv i uporan kad je trebalo nagaziti pedalu. I poštovati vožnju i činjenicu da nisam sam i da u grupi ipak vrijede druga pravila. Prije svega nekakav konsenzus - gdje ćemo stati, kada ćemo jesti. Što ćemo i kada razgledati i sl.

U daljini vidimo slovačku ljepoticu Bratislavu. Moji bike frendovi ugledali su pak druge ljepotice koje su bile u nevolji jer im je pukla guma na biciklu. I tu, na samoj granici Željezne zavjese, odjednom su svi znali krpati gume na biciklu. Mlade Slovakinje imale sreću da su naišli Hrvati jer bi se nagurale bicikla još petnaestak kilometara. Nisam se javljao, iskreno ni ne znam promijeniti gumu. Mene su više zanimali ostaci nekadašnjeg istočnog i zapadnog bloka. Još je tu osmatračnica na brežuljku sa strane Austrije, a sa Slovačke bunker i prigodna rampa taman za fotografiranje. Tu je još ne tako davno James Bond proletio na skijama u naručju s ljepoticom. A naša lijepa Julia s pokrpanom gumom može dalje biciklom kući i usput će nas odvesti do našeg hotela, da ne lutamo gradom.

Glavni slovački grad je oduševio, posebno novi most koji se upravo tako zove, i još jedan, upravo izgrađeni, ali samo za tramvaje, bicikliste i pješake. Popularni Novy most ima i izdvojeni dio kojim prometuju biciklisti i pješaci dok se ostali promet uopće ne vidi. Kupola koja izgleda kao NLO ujedno je atrakcija, ali i restoran. Vezani i uz nadzor možete prošetati oko nje. U Bratislavi su mostove napravili kao okupljališta, s izgrađenim vidikovcima, klupama i šetnicama te velikim i širokim biciklističkim stazama. Za upoznavanje grada još će biti vremena narednog dana, prije nastavka putovanja prema Mađarskoj i gradu Gyoru.

Večer i noćni život u Bratislavi osjetio je samo dio ekipe. Prije toga smo svi zasluženo večerali. Palačinke s mesom, otprilike. U gradu je vrlo živo, Mario je komentirao da je grad fantastičan. Čak su ih i neke cure ulovile. Navodno su slavile djevojačku večer, a kod njih je običaj da idu po gradu i žicaju novac. A za uzvrat možeš poljubiti buduću mladu. Lijepo smo se zabavili desetak minuta s njima, okinuli nekoliko fotki i udijelili im koji euro. Nikad nećemo saznati jesu li nas smotale ili je sve to baš tako kako su ispričale. U svakom slučaju fora, zaključuje Mario. Pomalo smo umorni. Jedva hodam do hotela, a odlazak na treći kat činio mi kao da se penjem na Everest. Tonem u san uz zvukove valcera i valova hrkanja kolega s kojima dijelim sobu. I nisam znao da je pjesma 'Na lijepom plavom Dunavu' tako dobra stvar! I to nakon vodene biciklističke rapsodije po E - 6!