Modni se trendovi mijenjaju, no slika žene umotane u tkaninu koja se naizgled kreće s vjetrom preživljava stoljeća. Potaknuta iščekivanjem novog filmskog hita 'Odiseja' i crvenim tepihom koji je Zendayu pretvorio u modernu grčku božicu, ova se estetika u velikom stilu vraća u središte pozornosti. Dizajneri iznova otkrivaju čari nabora i fluidnih krojeva koji grle tijelo umjesto da ga sputavaju, a zlatna boja i prozračne tkanine prizivaju antički svijet svjetla i kamena.

Mokra draperija

Da bismo shvatili privlačnost ovakvih silueta, moramo se vratiti klasičnoj Grčkoj. Tadašnja odjeća nije poznavala krute rezove ni mjere. Ženska se garderoba sastojala od velikih pravokutnih komada lana ili vune, pričvršćenih na ramenima metalnim kopčama i drapiranih izravno na tijelo. Hiton, peplos i himation nisu se šivali, oni su se slagali u nabore čiji je oblik ovisio isključivo o gravitaciji i kretanju pa se odjeća prilagođava tijelu.

Ovu estetsku ideju najbolje ilustriraju kipovi Fidije i Poliklita. Odjeća na njima djeluje tekuće, grli formu tijela stvarajući poznati efekt 'mokre draperije', gdje tkanina izgleda kao druga koža. Modni dizajneri 20. stoljeća svoju su inspiraciju vukli upravo iz tih antičkih skulptura, shvaćajući da draperija ne služi za skrivanje, već za stvaranje skulpturalnog dojma. U antičkoj Grčkoj, proporcije i ravnoteža između tijela i tkanine predstavljale su ideal morala i reda.

Od empire stila do dizajnerskih zvijezda

Dugo je taj vizualni svijet ostao zarobljen u mramoru, sve do arheoloških iskapanja Pompeja i Herkulaneuma u 18. stoljeću, kada je Europa doslovno poludjela za antikom. Teška i kićena moda rokokoa sa svojim krutim korzetima odjednom je djelovala potpuno neprirodno. Iz te potrebe za lakoćom nastao je 'ampir' (empire) stil. Struk se pomaknuo visoko ispod grudi, a teške brokate zamijenili su lagani lan i svila. Žene iz visokog društva, poput Napoleonove sestre Pauline Bonaparte, dale su se portretirati kao nove klasične božice.

Pravo oživljavanje antičkog duha dogodilo se u 20. stoljeću kad je Mariano Fortuny stvorio 1907. kultnu plisiranu haljinu Delphos, a Madeleine Vionnet oslobodila žensko tijelo režući tkaninu ukoso. Ona je radikalno mijenjala konstrukciju haljina režući tkaninu ukoso kako bi ona prirodno pratila žensku siluetu, a konstrukciju je bazirala upravo na proučavanju grčkih kipova.

Njihovu je viziju usavršila Madame Grès, čije su drapirane tunike od žerseja izgledale kao skulpture u pokretu, spajajući čistoću antike i modernu senzualnost.

Krajem prošlog stoljeća, Gianni Versace klasičnu je estetiku pretvorio u senzualan jezik pop kulture, koristeći prepoznatljivi motiv Meduze. Veliki dizajneri u Dioru nastavili su taj moćan dijalog s prošlošću. Gianfranco Ferré stvarao je arhitektonske, monumentalne vizije boginja, dok je John Galliano ženu pretvarao u mitsko biće spajajući povijest i kazališni spektakl. S druge strane, Maria Grazia Chiuri klasicizmu je udahnula intimniju, suvremenu dimenziju u kojoj je božica stvarna, samouvjerena žena.

'Odiseja' na crvenom tepihu

Koliko je ovaj modni kod snažan i danas najbolje smo mogli vidjeti tijekom promotivne turneje za megaspektakl Christophera Nolana, 'Odiseja'. Glumačka postava oduševila je tehnikom tzv. method dressinga, prenoseći starogrčku temu filma direktno na crveni tepih.

Zendaya je tjednima oduševljavala svijet preobražavajući se u modernu božicu kroz custom-made drapirane haljine Jacquemusa i spektakularnu skulpturalnu haljinu modne kuće Schiaparelli u Londonu, koja je oponašala ženski oklop i sjaj perlica.

S druge strane, trudna Anne Hathaway, koja u filmu glumi Penelopu, u potpunosti je prisvojila fluidnu trudničku eleganciju, prvo lepršavom kreacijom Blumarinea na jedno rame, a zatim i nebesko plavom, prozračnom Diorovom haljinom.