Naime, sa zapada su, odnosno iz Milana gdje su svirali večer prije, stigli i Foals, stari znanci zagrebačke publike, koji su do posljednjeg mjesta napunili Veliki pogon Tvornice. Odluka organizatora da preseli koncert s planirane Šalate u interijer pokazala se punim pogotkom, s obzirom na to da nastupa na otvorenom zasigurno ne bi bilo, a i pitanje je bi li bend uspio ispuniti znatno veći prostor.

Prijeteće je nevrijeme, čini se, natjeralo i značajan broj posjetitelja da u okolicu Tvornice stigne dovoljno rano, vjerojatno u cilju 'pripreme' za koncert u jeftinim kafićima u okolici kluba. Maleni je GP, smješten nasuprot dvorane, gdje cijena industrijskog piva ne prelazi granicu od dva eura, bio dupkom pun, a većina gostiju su, sudeći po govoru, bili Slovenci. Budući da je ovo bio jedini koncert grupe Foals u široj regiji, ne čudi da se na koncertu mogao čuti govor većine naroda i narodnosti bivše države – njihove su žalopojke uglavnom išle u smjeru preskupog pića na šanku Tvornice.

Bilo kako bilo, svirku je u ugodno popunjenom prostoru otvorila predgrupa Svemirko, projekt Marka Vukovića koji iza sebe ima već tri albuma, no čija se zvijezda, uslijed čestih promjena članova benda i prosječnog zadnjeg albuma 'Skalamerija', pomalo gasi, to jest više ne postoji hype koji ih je pratio prije nekoliko godina. Svemirko je sada trojac i to se pretjerano ne osjeti u zvučnoj slici, ali su odabrane pjesme mahom bile sa zadnjeg albuma, koji nije zaživio među publikom kao prva dva. Kontrast je bio očit prilikom izvedbi starijih hitova poput 'Dizajnerica Laura' ili 'Meni se ne svira', kada se dogodilo gotovo zborno pjevanje razgaljene publike. Nakon Svemirka, publici je preostalo dovoljno vremena da se opskrbi novom rundom pića i obavi sve potrebno u sanitarijama.

Točno u pola 10, baš kako je bilo najavljeno, na scenu su uz gromoglasan aplauz stupili Foals, samouvjereni i bez trunke razočaranja što je ovo 'samo' klupski koncert. Bez mnogo verbalne komunikacije, upustili su se odmah u 'Wake Me Up', hit sa zadnjeg, sedmog po redu albuma 'Life Is Yours'. Premda je izašao prije samo godinu dana, nekolicina je posjetitelja znala dobar dio stihova, većina i refren, što se nastavilo tijekom čitavog koncerta. Doduše, pitanje je bi li to bilo tako da se set nije sastojao od probranih hitova sa svih sedam albuma po principu 'za svakoga ponešto' – od ranih 'matematičkih' ritmova do današnjeg stadionskog rocka.

U presjeku čitave karijere na svoje su došli 'stari' obožavatelji, oni koji su ih otkrili i zavoljeli prije 15 godina, kada su se Foals pojavili na sceni. Nakon sramežljivog ali intrigantnog debija 'Antidotes' na kraju ere tzv. nu-ravea, vrhunac relevantnosti postigli su albumima 'Total Life Forever' i 'Holy Fire', a čini se kako Yannis Philippakis i ostatak oksfordskog društva to dobro znaju. Tako je gotovo polovica od 16 odsviranih pjesama bila rezervirana za ovo razdoblje, pri čemu se vrhunac koncerta dogodio za vrijeme medleya 'My Number' – 'Black Gold', koje je slijedila divna 'Spanish Sahara'.

Kraj službenog dijela koncerta zatvorio je 'Inhaler', još jedan hit iz spomenutog perioda, da bi se bend zatim povukao u backstage na još jedan igrokaz. Unatoč zaglušujećem skandiranju 'We Want More!', momci su oklijevali dovoljno dugo da bi skeptici pomislili kako se neće vratiti. Ipak, vratili su se i iz šešira izvadili još dvije nedavne uspješnice – 'Mountain at My Gates' i 'What Went Down', obje s istoimenog albuma. Sam je kraj bio nostalgična posveta vlastitim počecima s pjesmom 'Two Steps, Twice' iz 2008. godine.

Dok se s posjetitelja cijedio znoj, odjednom je bilo vrijeme za povratak u kišnu stvarnost, ali su padaline srećom usporile do podnošljive razine. Oni kojima nije bilo dosta zvukova grupe Foals, uputili su se prema klubu Dva Osam, gdje je DJ Ilko Čulić pripremio set sastavljen od bogate kolekcije remixa iz njihova kataloga. Philippakis i društvo su se pak otisnuli prema Varšavi, gdje će nastupiti u nedjelju.