'Uistinu se ne šalim, ja bih ovo radio za džabe', veli mi taksist Josip Jelenc misleći na posao koji mu donosi kruh dok tražimo prikladnu lokaciju za fotografiranje. 'Tražio sam posao na kojem nikad ne bih vidio/susreo nadređene niti bi me isti ikad zvali. Dapače, bilo bi super da se nikad niti ne upoznamo. Bilo bi idealno da postoji posao u kojem je sva srž voziti tuđi auto po svom gradu i da mi se dvadesetak puta dnevno na njihovu inicijativu pojavljuju nasmješeni ljudi i veselo mi plate gorivo da i dalje mogu besciljno lutati ulicama i tražiti tko zna što', nastavlja Josip.

Ovaj osebujni čovjek uljepšao mi je zadnju zagrebačku taksi-vožnju prije nego sam se otisnuo na godišnji odmor u južne krajeve, a ja sam odmah pomislio da bi priča o njemu bila zanimljivo štivo, koje ću ponuditi uredniku čim se vratim u Zagreb. Međutim, ispriječio se život. Josip možda više nije taksist, možda se bavi lukrativnijim stvarima, ali je priča ostala. Davnih dana bio je kolega novinar, radio je u marketingu i tko zna što sve ne, a u jednom mu se trenutku dogodio posao taksista. Radio je za sve tvrtke prisutne na hrvatskom tržištu, a u pet je godina prevezao više od 50 tisuća ljudi - cijeli jedan Karlovac, smije se.

Vozimo se u prljavom i trošnom rumunjskom automobilu, tipu vozila koje je iznimno popularno na zagrebačkim ulicama, vjerojatno jer je najjeftinije. Josip je ljubitelj statistike: 'Napravim preko 100 tisuća kilometara godišnje, što je više od sedam i pol tisuća vožnji. U prosjeku se, kaže aplikacija, vozi 1,26 putnika - 10400 ljudi godišnje, što su 52 tisuće putnika otkad radim. Dnevno je to dvadesetak vožnji, oko 30 ljudi.'

Ono što Josipa izdvaja od ostalih taksista je činjenica da zanimljivija iskustva s putnicima, a to je, prema podacima Josipova zavoda za statistiku, svaka tisućita vožnja, bilježi i zatim snima priče, koje - ako vas procijeni kao potencijalnu publiku - možete poslušati dok se vozite. Ne znam zašto sam baš ja doživio tu čast, ali mu se isplatilo - upravo pišem priču o njemu. 'Skužim ima li prostora, ne inzistiram. Od 10 mojih prijedloga ljudima da poslušaju jednu priču, devet ih ostane dulje u taksiju', otkriva Josip.

Ima razrađen čitav koncept, skupio je 50 priča pod naslovom 'Vožnja života' i sada traži pravu platformu pomoću koje bi plasirao svoje djelo. Ideja je mnogo, ciljevi se stalno mijenjaju, a najnovija je ona koju mu je predložio jedan putnik: da čitavu stvar pošalje na natječaj javne televizije za radiodramu. To bi mu donijelo prestiža, ali radije bi pokušao zaraditi. Uvjeren je da nigdje na svijetu ne postoji taksist koji radi isto što i on, a ja sam tu da se složim. Mislim, koje su šanse? 'Htio sam snimiti film, ali sam vidio da je to nedavno napravio Robert De Niro', šali se Josip.

Budući da živim na dalekom zapadu Zagreba, često se vozim taksijem, pogotovo u trenucima kad oko ponoći prestane usluga redovitog javnog prijevoza. Tada na ulice metropole stupaju razni manijaci, čije ocjene na aplikaciji rijetko prelaze prosjek od 4.6 i koji nerijetko voze 100 na sat na mjestima gdje je dozvoljeno 60, a ja se grčevito držim rukohvata, u nadi da ću preživjeti vožnju. Josip je s ocjenom od 5.0 antipod takvima premda mu auto izgleda kao da je jedva prošao tehnički pregled i kao da je zadnju autopraonu vidio prošle godine.

Tajna je u komunikaciji - rođeni je pripovjedač. Budući da Josip najčešće vozi noću priče su mu uglavnom nokturnalnog ugođaja, a njegovi su putnici mnogi mutni tipovi - ima tu svodnika, prostitutki i sitnih kriminalaca, ukratko - utroba grada. Uz njegov duboki glas, pronicljivo oko u retrovizoru i ironični ton, snimke su prožete cheesy glazbom iz osamdesetih, što svemu daje simpatični lo-fi pečat. Ima ih razne tematike i raznih trajanja - od desetak do dvadesetak minuta, koje bira pustiti putnicima ovisno o predviđenom trajanju vožnje.

'Zamisli prosječnu taksi vožnju - tišina, ili cvilež taksista kako ništa ne valja, ili cvilež stranke kako ništa ne valja, pa onda opet tišina. Sjetio sam se probrati najzanimljivije od nekoliko desetaka tisuća vožnji koje imam u "dosjeu" - pridružiti im glazbu na koju su me same stranke asocirale, snimiti sebe u diktafon, montirati to na nekakvom besplatnom programu s neta i onda to isplejati svim onim dosadnijim strankama koje vozim. Potonji niti sami nisu svjesni da zapravo slušaju priču o sebi. Zato im uostalom i jesam toliko zanimljiv', otkriva mi svoju motivaciju Josip.

Sva je sreća da sam ga uspio nagovoriti da mi proslijedi snimke pa ih prilažem uz članak, a ako sretnete Josipa, nemojte mu reći da ga poznajete iz novina. Samo se prepustite.