"Stric" u domaća kina stiže na krilima zapaženog međunarodnog prijema – na festivalima diljem svijeta nagrađen je s čak trinaest priznanja, uključujući posebno priznanje iz festivala u Karlovim Varima, dvije Zlatne Arene na Pulskom filmskom festivalu - za scenarij i za kostimografiju te Grand Prix na festivalu u Braunschweigu.

Domaća kritika suglasna je u percepciji "Strica" kao izuzetno originalnog i nekonvencionalnog žanrovskog ostvarenja bizarne atmosfere kakav dosad nije viđen u domaćoj kinematografiji, ukazujući i na evidentni utjecaj i elemente začudnosti grčkog "čudnog vala", ali i novovalnih hororaca kao kombinacije art-housea i žanrovskog filma...

"Stric" je, uglavnom, božićni film kakav još niste gledali: u njemu vlada krajnje začudna atmosfera u kojoj Božić služi kao Stričeva fiksacija za rekreiranje idealnog obiteljskog slavlja. Naime, Obitelj krajem 80-ih godina čeka omiljenog Strica koji za blagdane stiže iz Njemačke. Po dolasku on - naravno - dijeli poklone i slijedi tradicionalni hrvatski božićni ručak – purica s mlincima i francuskom salatom... No, obiteljsku idilu uskoro prekida zvuk pametnog telefona i postaje jasno da ništa nije kako se čini i da se za prepunom blagdanskom trpezom, osim purice, nožem može rezati i napetost.

U glavnim ulogama su Predrag Miki Manojlović kao Stric, Otac je Goran Bogdan, dok Sina glumi Roko Sikavica. Ulogu Majke odigrala je, pak, Ivana Roščić.

O specifičnoj filmskoj poetici "Strica", odrastanju u videoteci, nepovjerljivoj domaćoj publici i sedmogodišnjem radu na debitantskom dugometražnom igranom filmu razgovaramo s autorskim dvojcem Mardešićem i Kapcom.

"Film 'Stric' je neobičan, komoran, ali napet kao struna," napisala je o vašem filmu naša TV i filmska kritičarka Zrinka Pavlić, proglasivši ga i najintrigantnijim filmom posljednjeg pulskog filmskog festivala. Kako ste doživjeli te pohvale, što vam inače znače kritike?

- Kad smo prvi put sjeli pisati “Strica”, nije bilo nikakvog predumišljaja. To je trebao biti neambiciozni kratki film snimljen u vikendici našeg prijatelja da bi on mogao diplomirati. Ali kako je scenarij rastao, kisnuo ko kvasac i došao do dugometražnog, tu smo shvatili da imamo puno ozbiljniju stvar nego što smo u početku zamislili. Zbog tog smo oduševljeni da kritika i dosadašnja publika vole naš film i da je priznat od domaće i strane kritike. I dalje ne možemo vjerovati da je film tako dobro primljen. Jer to znači da, ako ljudi vole ono što mi radimo, a mi radimo filmove kakve bi voljeli gledati, nismo u potpunoj zabludi. Pozitivne kritike zapravo autoru dižu ego i potvrđuju da ono što rade možda jeste na pravom putu. Ljudi imaju preveliku predrasudu prema domaćim filmovima kao nečem hermetičnom, depresivnom pa ih možda pozitivne kritike čine još više elitističkima i odbojnima. Nije to slučaj samo kod nas, razvojem interneta danas se gubi legitimitet i konstruktivnost prave kritike, jer se u šumi raznih informacija - i tog legitimiteta kojeg internet daje bilo kome da stavlja na pijedestal svačije mišljenje bilo stručno ili nestručno - ne može doći do pravog stanja stvari, pa često ukus i uspjeh filma, umjesto obrazovanosti i stručnosti kritičara, određuju euforija i atmosfera linča. Što je zapravo tužno, jer nekad su kritičari poput Pauline Kael, Andrea Bazina ili ekipe iz Cahiers du Cinema 60-ih kreirali i ukus i trendove, i upravo zato nam je posebno drago kad nas pohvale svi oni kritičari koje smo donedavno samo čitali i komentirali.

Mnogi su, gledajući vaš film, "namirisali" Lanthimosa, Hanekea... Koji su vaši filmski uzori na stranoj, ali i domaćoj filmskoj sceni? Koje poetike i naslove izdvajate?

- Mi volimo na sebe gledati kao na neka “dva tipa iz videoteke”. Krenuli smo od najranijih dana kampirati po videotekama i gledati sve što nam dođe pod ruku. Pa zbog toga bi za sebe rekli da smo prvo filmski freakovi, pa tek onda autori. Na nas je najsnažnije utjecao filmski postmodernizam 90-ih i autori kao što su Lynch, Tarantino, Kauffman, Tony Scott i Kevin Smith. Zapravo, sve što se moglo naći u videoteci a da je bilo novo, bezobrazno i drukčije. Zatim, na ADU smo najviše grizli na francuski novi val, Bunuela, Kurosawu, noir i talijanske neorealiste. Tu se naš filmski ukus 70 posto slaže. A onih 30 posto za koji volimo reći da zapravo daje pravi začin “Stricu” su nijanse u kojima npr. Andrija obožava Antonionija i Bressona, a David više rezonira s Renoirom i Kalatozovom. Davidu su najdraži filmovi The thing i Dan velikih valova, dok bi se npr. Andrija odlučio za Amarcord i Doktora Živaga. Tako da miksamo sve, od Top Guna do Apichatponga Weerasethakula. Od novih autora, za najveće živuće smatramo Hanekea, Lanthimosa, Seana Bakera, Paula Thomasa Andersona, Nuri Bilge Ceylana i Von Triera. A od “domaćeg” najviše se inspiriramo “crnim talasom” i ranim Kusturičinim filmovima.

Intrigantan je i način na koji gradite suspens u vašoj priči; ne darujete gledateljima previše informacija i odgovora, što gledateljsko iskustvo čini specifičnim i rjeđe doživljenim, barem ako govorimo o našem filmu. Zašto ste se odlučili baš na takav pristup?

- Filmovima se može zamjeriti mnogo stvari, da su pretenciozni, predugi, banalni, spori, brzi, filmski nepismeni, neuvjerljivi… Ali jedna stvar se nikako ne može i ne smije oprostiti – a to je ako film podcjenjuje publiku. Mi se nikako nismo htjeli postaviti podcjenjivački prema ljudima koji gledaju naš film. Zbog toga nam je jako bitno da film gledateljima ostaje dugo u glavi, da pričaju o njemu, razmišljaju i debatiraju nakon što izađu iz kina. Želimo da dramaturški mehanizmi i filmski jezik koji koristimo ne pretvaraju gledatelja u zombija. Da ga potiču da sam dolazi do zaključaka zbog čega se nešto događa u određenoj sceni i kako se to povezuje s prethodnom, da ga ne vodimo za ruku i da mu mi kao autori ne gradimo stav o likovima i njihovim postupcima. Na festivalu u Braunschweigu smo slušali masterclass redatelja Petera Stricklanda koji je savršeno sažeo ono što smo mi pokušali u “Stricu” napraviti i jako dobro rezonira s našim pogledom na razvoj likova i takozvane “character arcove”: lik ne mora proći kroz nikakvu promjenu kao u klasično narativnim filmovima. Važno je da gledatelj prođe kroz promjenu i da se njegov odnos prema liku mijenja kako film protječe, tako se pojačava doživljajnost filma i tjera publiku da se više ili poveže ili razvije jači stav prema onome što se na ekranu događa. To je kao kad nekoga upoznate – na prvu vam može biti simpatičan, ali kako vrijeme protječe možete otkriti da je ta osoba zapravo grozna, pokvarena, dvolična ili vam je samo njegova ili njezina prisutnost odbojna i naporna. Pa je tako i nama kao autorima važno da se u filmovima aktivno sudjeluje, a ne da su gledatelji pasivni promatrači kojima autori sve serviraju na pladnju. U tome je i veći izazov i gušt gledanja i doživljaja filma. Jer, naravno da se filmovi rade za publiku, ali filmovi ne moraju nužno biti i zabava, već nekakvo ispunjujuće emocionalno putovanje koje, kao i stvarni život, ne mora uvijek biti opuštajuće, zabavno i ugodno iskustvo. Jer kad bi sve sveli na zabavu, onda bi nam npr. od kiparstva ostale samo seks lutke na napuhavanje i akcijske figurice, a od književnosti “50 nijansi sive” i knjige viceva.

Film je nastajao punih sedam godina. Kako ste kao autori proživjeli toliki raspon vremena, gdje ste nalazili strpljenje? Znamo da umjetnici često znaju biti nestrpljivi. Stvari se trebaju "izbaciti", moraju se završiti, da bi se moglo nastaviti dalje - mada znamo da ima i perfekcionista koji, zapravo, ni ne mogu djelovati ako nije u dugom periodu vremena.

- Kod nas je stvar puno jednostavnija nego kod mistifikatora i perfekcionista kojima trebaju često desetljeća da snime filmove, poput Mallicka i Victora Ericea. Znamo da postoje ljudi koji teško dolaze do ideja i dugo ih razvijaju, a opet s druge strane, tu su ljudi poput Woodya Allena, Godarda i Bunuela koji su pravili filmove jednom godišnje. Mi nismo tako brzi, svrstali bi se u neku zlatnu sredinu, često žongliramo s više raznih ideja što za kratke filmove, što za TV formate, što za dugi metar. Postoji anegdota koja kaže da kad je Mallick vodio snimatelja na location scouting za “Tanku crvenu liniju”, da je snimatelj bio oduševljen kako su grmlja i stabla savršeno poslagana u mizanscenu i kako je lokacija kao stvorena da bi se na njoj snimalo. Zatim je netko iz ekipe dobacio da je to sigurno zato što je Mallick to sve posadio kad je napisao prvu ruku scenarija i do sad je sve uspjelo izrasti (smijeh). Šalu na stranu, iako jesmo perfekcionisti i volimo imati kontrolu nad svim segmentima filma i sve jako dobro razraditi, bilo bi nam draže kad bi kod proces dobivanja novaca i snimanja išao brže. Sistem je takav, nije idealan, ali funkcionira. Mi smo se našli u situaciji da ovaj naoko poprilično jednostavan film s četiri glumca u jednoj kući pripremamo i snimamo sedam godina isključivo zato što u mlade autore i debitante sistem nema toliko povjerenja. Film je “skup sport” i logično je da se novac ne želi dati nekome tko nije provjeren ili pouzdan ili ne garantira uspjeh. Mi smo se zbog toga često našli u situaciji da smo svoje režijske koncepte, moodboardove i verzije scenarija morali peglati do suludih minucioznih detalja da bi prošli na natječajima. I sada kad je film vani i ima nekakav uspjeh, moramo biti strpljivi i nadati se da će to ići puno brže. Ali kad u nešto vjeruješ, onda i ne odustaješ olako od toga što radiš, stalno tu ideju moraš preispitivati i mijenjati, ali odustajanje nije nikad opcija.

Film ste odradili kao redateljski dvojac. Što izdvajate kao najveće prednosti, a što kao mane takvog suradničkog umjetničkog rada?

- Najveću prednost ima HAVC jer jednim udarcem, odnosno filmom riješi dva debitanta (smijeh). Šalu na stranu, redateljski posao je usamljenički posao; koliko se često redatelji nađu usamljeni s dilemom jesu li donijeli pravu odluku i to nikad ne razriješe, čak i nakon premijere? Kreiranje svjetova je nevjerojatna muka, pogotovo ako si sam, ali zato u dvoje, svaka odluka je temeljito preispitana i donesena sa sigurnošću da je u tom trenutku najispravnija moguća. Tako da, puno je lakše s prijateljem, nekim tko te razumije i s kim dijeliš slične afinitete donositi odluke o bilo čemu, a kamoli o nečemu tako teškom kao što je pravljenje filmova. Režirati film je samo po sebi teško, a režirati film u dvoje je duplo teže (smijeh). Mi smo prije svega prijatelji i u većini slučajeva dijelimo ukuse u filmu, glazbi, hrani, humoru… a, tamo gdje se razilazimo i nadopunjavamo nastaje nešto posebno i najbolje od nas dvojice.

Kritika vaš film opisuje mješavinom psihološkog trilera s elementima crne komedije, farse, drame pa i horora. Zašto ste se odlučili na takav eklektični žanrovski pristup?

- “Stric” je zapravo spoj svih žanrova koje bismo mi voljeli gledati. Kako volimo reći, kod “Strica” je žanr u oku promatrača. Jer, nekome će neke scene biti strašne i mučne pa će ga vidjeti kao horor, a nekome napete ili emotivne pa će ga gledati kao triler. Nama je film beskrajno duhovit, pa ga se može gledati i kao crnu komediju. Autorski film koji nije američki je često teško uklopiv u parametre žanra, makar može koristiti elemente raznih žanrova i nama je to jako privlačno, naročito jer smo odrastali 90-ih kad su svijetom filma žarili i palili Lynch, Tarantino i Haneke. Tarkovski je tu radikalan i kaže da se prava filmska slika stvara s uništenjem žanra i ide u direktnu borbu s njim. Zbog toga se žanr dekonstruira još od pamtivijeka – od antivesterna Roberta Aldricha i Sergija Corbuccija, preko dekonstrukcije krimi filmova kojeg su radili novovalovci, pa do miješanja svih mogućih žanrova u jednom filmu što u recentnoj filmskoj povijesti rade južnokorejski majstori. Htjeli bismo naglasiti da autorski film ne poznaje granice žanrova, ali ih može sadržavati da bi se lakše pričalo o određenim temama. Teme koje se često provlače kroz žanrove puno lakše prolaze kad ih se provuče kroz filter žanra, pa je ljudima možda lakše kad vide određene motive ili osjete određeni ton filma automatski to svrstavati pod žanr. Bez obzira na to što se navučeno može reći da Tarantino radi vesterne i gangsterske filmove, Chabrol psihološke trilere, Fellini komedije, to je sve uvjetno rečeno. Publika će uvijek reći da ide gledati Tarantina, Chabrola ili Fellinija. Oni su žanr za sebe i svi težimo upravo tome što su nas titani autorskog filma naučili – razmišljati van okvira i pomicati granice, ali da bi se to moglo, treba okvire razumjeti i vladati njima da bi ih se moglo koristiti kao sredstvo.

Scenarij za "Strica" ispeglali ste u Splitu na radionici Razvana Radulescua. Možete li se prisjetiti rada s njim? Nazivaju ga doktorom za scenarije, u čemu se na radionicama ogleda ta njegova stručnost?

- Kada smo krenuli raspisivati scenarij, bilo nam je važno ispeglati strukturu filma do razine da taj Stričev zadani scenarij po kojem Obitelj glumi Božić iz dana u dan ne djeluje repetitivno. Zbog toga smo se trudili da u svakom danu imamo neku specifičnu situaciju koja će malo više otkriti i o priči i o likovima i gurati radnju naprijed. Zato smo i bili na cijelom nizu radionica koje su bile više ili - uglavnom - manje uspješne. Razvan je došao u fazi kad smo već imali financiranje od HAVC-a i kada smo htjeli još jedan završni put preispitati sve naše odluke prije nego se bacimo na produkciju. Bez obzira na to što je njegova estetika koju privatno isfurava u svojim scenarijima drukčija od naše (obožavamo sve što je radio s Christijem Puiuom), on savršeno razumije dramaturgiju i lako se prilagođava drukčijim pogledima na film od njegovog vlastitog senzibiliteta. Najviše smo problema imali s ostalim script doktorima i “čitačima” scenarija jer im ego ne dopušta odvojiti se od onoga što bi oni radili i kako bi oni to napravili. A Razvan je još i u top tri svjetska najutjecajnija scenarista, čovjek je praktički sam izmislio cijeli jedan pravac u modernom filmu! Uz sve to, on je zapravo jedan neodoljivo bezobrazan, šarmantno direktan i mrzovoljan čovjek bez ikakvog takta i pardona. A nama to najviše odgovara, da se razgovara o filmu bez cenzure i dlake na jeziku. Nakon što nam je rekao da je naš scenarij okrutna igračka koja vodi direktno u ništavilo i skoro nas drugi dan potjerao doma, brzo smo se našli na istoj valnoj duljini pa nam je njegova brutalnost i iskrenost zapravo pomogla da rastvorimo našu prečvrstu strukturu i unesemo svježinu u scene kad je obitelj sama bez Strica.

"Stric" upravo stiže u kinodistribuciju. Stalno čitamo o lošoj posjećenosti projekcija domaćih filmova u kinodvoranama. Zašto mislite da je domaća publika nepovjerljiva prema našem filmu? Kakav interes za "Stricem" očekujete?

- Naša kinematografija, nažalost, ima jako lošu reputaciju kod domaće publike jer od 90-ih vlada predrasuda da se kod nas rade samo dosadne ratne drame i socijalne teme. Iako to uopće nije istina; već više od 15 godina se u nas više ne snimaju ti tzv. “ratni filmovi”, ali to je toliko usađeno u kolektivnu svijest da je zbog toga povjerenje domaće publike odavno izgubljeno i to se može popraviti jedino pozitivnim ozračjem u javnosti i naravno – dobrim filmovima. Kod nas su se, napokon, u zadnje vrijeme počeli raditi opasno dobri filmovi. Debitanti su budućnost svake kinematografije, oni spašavaju identitet, oni mogu formirati val i samo davanjem prilike njima može se mijenjati stav kod domaće i strane publike. Naši dragi kolege poput Hane Jušić, Sonje Tarokić, Juraja Lerotića, Josipa Žuvana, Antonete Alamat Kusijanović i ostalih mlađih koji sa svojim cjelovečernjim i kratkim filmovima haraju po festivalima su itekako ostavili trag kod festivalske publike i vani se za njih još nekako i zna, ali kod nas publiku vjenčići i cvjetići na plakatima i špicama uglavnom neće natjerati u kino. Naravno da se kao autori nadamo da će “Stric” biti apsolutni hit, ali moramo biti i realni i prilagoditi očekivanja ozračju u kojemu će film igrati. Ono što mi možemo jest nadati se da će ga ljudi htjeti gledati iz dva razloga: u Hrvatskoj se ne snima puno ovakvih filmova koji koketiraju sa žanrom, koji nisu ratni filmovi ni socijalne drame, ali i da će ih film nakon prvog gledanja zaintrigirati i da će ga odlučiti pogledati još koji put da uživaju u cijelom nizu detalja koje smo mi posijali unutra. Zato bi svi oni kojima je dosta “Home alone”, “Love actually” i “Divnog života” trebali doći na “Strica”, jer takav božićni film, garantiramo, nisu nikada gledali!

Govorili smo o tome da hrvatski film ipak trenutno doživljava određeni zamah, pojavljuju se novi autori i autorice i drugačije poetike i filmske perspektive. Je li se dešava smjena generacije?

- Teško nam je govoriti u ime naših kolega iako smo uglavnom svi prijatelji, vršnjaci i “klasići” s akademije, ali kroz putovanja po raznim regionalnim i europskim festivalima, shvaćamo da mlade autore prije svega povezuju teme i motivi filmskih priča kojima se bave i koje ih preokupiraju. Teme poput patoloških odnosa unutar obitelji kao najmanje jedinice društva i kako se kroz prizmu obitelji takvi odnosi mogu primijeniti na razumijevanje šireg društva i svijeta koji nas okružuje, teme su koje dijele mladi autori i koje ih povezuju. Radi li se o nekom zamahu ili pak novom valu, vrlo nam je nezahvalno komentirati pošto smo i sami dio toga. Uostalom, mislimo da to niti nije na autorima da zaključe nego će to s vremenskim odmakom filmski kritičari i filmolozi moći kategorizirati, uzimajući u obzir ono što je ovom sadašnjem periodu prethodilo i što je uslijedilo nakon njega unutar cjeline kinematografije. Ono što je neosporno jest da debitantski filmovi već nekoliko godina postižu velike uspjehe, redovito se pojavljuju na filmskim festivalima A kategorije i vraćaju se kući s priznanjima i nagradama. Što se tiče količine i kvalitete konkurencije među našim kolegama, sretni smo da smo iz tog “Battle royala” izvukli živu glavu i da s filmom “Stric” nastavljamo niz uspješnih debitantskih filmova.

"Stric" je tip filma koji još nismo imali prilike vidjeti u hrvatskoj kinematografiji. Je li bila riječ o svjesnom odmaku ili je riječ o prirodnom procesu, s obzirom na redatelje i poetike na kojima ste odrastali?

- Nas dvoje ne samo da se bavimo filmom, nego smo prije svega veliki filmofili. Nema nam ništa draže nego kad se izgubimo u nekoj žustroj raspravi o filmovima i autorima, posvađamo onako skoro “do krvi”, kad argumenti i citati lete na sve strane, kad nadglasamo glazbu i žamor u birtiji i zamole nas da se stišamo. Već smo priznali da smo 90-ih odrastali po videotekama, a posebno na postmodernističkim autorima tog vremena. Naša osobna autorska poetika, naš filmski jezik i općenito način na koji film doživljavamo, barem djelomično su oblikovani i tim periodom koji je među ostalim obilježio i uzlet nezavisnog filma te pojava meta-filmskih autora, sklonih ponajprije izvrtanju, miksanju i dekonstrukciji filmskih žanrova. Volimo za sebe reći da smo filmski štreberi, misleći pritom da cijenimo i dobro poznajemo filmsku povijest i teoriju, dobro razumijemo filmski jezik i znamo pravila i okvire određenog žanra, ali ih u svojim autorskim djelima volimo izvrtati, mijenjati i iznevjeriti. Prilagođavamo određeni žanr onome kako ga mi doživljavamo, a to je često s velikom dozom crnog humora, ironije, groteske, začudnosti i bizarnih situacija. Bilo to namjerno ili nesvjesno, ljudi koji nas poznaju kažu da “Stric” izgleda kao da su naše dvije glave eksplodirale na filmsko platno.

Film je nagrađen posebnim priznanjem u Karlovym Varyma, a znamo da je riječ o prestižnom festivalu. Kako ste doživjeli to priznanje, ali i reakcije publike nakon prikazivanja filma?

- Film je još uvijek bio u fazi post-produkcije kada smo ga počeli slati i prijavljivati na festivale. Bila je to borba s vremenom da se film uopće i završi. Usred svog tog ludila i stresa oko završne montaže, obrade zvuka i skladanja glazbe, sada s odmakom možemo iskreno priznati da zapravo nismo bili ni svjesni koliko nam se velika i značajna stvar dogodila kada smo dobili pozivnicu na festival. Biti dio festivala s reputacijom, tradicijom i kvalitetom kao što su Karlovy Vary je neopisivo i jedinstveno iskustvo za bilo koga tko se bavi filmskim poslom. Iscrpljeni i mamurni od života u montaži i s još uvijek “vrućom” kopijom filma stigli smo na festival, nervozni i u tremi kako će publika reagirati jer film do tada još nitko nije vidio. Iznenadilo nas je koliko publika tamo duboko poznaje, cijeni i voli film i filmaše i njihovo oduševljenje sa “Stricem” bilo je daleko veće nego što smo i u najluđim snovima mogli očekivati. Posebno priznanje nam je bilo što je film uvršten u novi, premijerni natjecateljski program “Proxima” koji promovira hrabre, originalne i snažne autorske filmove. Karlovy Vary definitivno su nam bili ogroman vjetar u leđa i film “Stric” svakako im duguje veliki dio svog uspjeha.

U njemačkom Braunschweigu upravo nedavno osvojili ste, pak, glavnu nagradu žirija, uz obrazloženje, između ostalog, kako je "Božić metafora za nadu, ljubav i mir, ali ne i ovdje". Što vama, intimno, znači Božić (ta se percepcija sigurno kroz godine mijenjala) i kako doživljavate ovo što od njega imamo danas?

- Od malena nam je usađeno da su blagdani vrijeme kada obitelj MORA biti na okupu i sretna. Možda baš iz tog razloga većina blagdanskih okupljanja i djeluje kao neki površno uvježbani igrokaz koji propada istoga trena kada se ne ispoštuje svaki, pa i najmanji običaj. Samo ako se ispune svi elementi tog igrokaza, bez negativnih emocija i neugodnih situacija, samo onda je Božić bio "čestit". Film "Stric“ je zapravo dekonstrukcija tipične obiteljske situacije za vrijeme Božićnih blagdana, a tradicija "čestitog Božića" koristi se kao način ukazivanja na društveni pokušaj nametanja sreće. Inspiraciju, humor i šarm, crpili smo iz tradicije i mentaliteta specifičnih za područje bivše Jugoslavije i prepoznatljivih diljem Balkanske regije, ali i naravno iz vlastitih obiteljskih odnosa, apsurdnih i duhovitih uspomena iz djetinjstva. Zanimale su nas teme i motivi poput tradicionalnih obiteljskih vrijednosti u modernom kontekstu, zlostavljanje koje se podmeće pod tepih radi očuvanja javnog dojma, prikrivanje mračnih i poremećenih obiteljskih odnosa, slavljenje blagdana kroz prizmu konzumerizma. Kao djeca obožavali smo Božić radi poklona, igračaka i slatkiša, danas ga volimo radi hrane, a možda napokon počinjemo razumijevati što bi slavljenje Božića zapravo trebalo biti u suštini; vrijeme provedeno s obitelji, neopterećeno bilo čim drugim, osim gledanja Batman se vraća, naravno. Počeli smo naglašavati da zapravo volimo Božić i da nipošto nismo protiv njega. Često smo i sami dio problema, izgubimo se u blagdanskom ludilu oko poklona ili inzistiramo na nepotrebno kompliciranim detaljima, na određenom jelu ili kolačima. Svi ti običaji i tradicije koje bi trebale ljude za vrijeme blagdana činiti sretnima, u našem filmu postaju mehanizmi zlostavljanja i mučenja. Smijeh i apsurd koji proizlaze iz naizgled svakodnevnih, trivijalnih situacija u idućem trenutku pretvaraju se u neugodu i užas, kako likovima, tako i publici. Kažu da korištenje stvaranja filma kao procesa psihoterapije može biti opasno, ali mislimo da je i za nas i za naše obitelji koje su ga pogledale bilo jako korisno, a pravi efekt ćemo vidjeti već ovih blagdana.

Zanimljiv je i soundtrack vašeg filma, koji potpisuje Miro Manojlović, član Rundekove Ekipe i sin legendarnog zagrebačkog kantautora Milana Manojlovića Mancea. Kako opisujete tu suradnju, kako je došlo do nje i što mislite da je Mance junior donio filmu?

- Miro je prije svega genijalan montažer i naš prijatelj i kolega s godine na akademiji. Dugo zapravo nismo bili sigurni želimo li u filmu uopće i koristiti glazbu ili ne, ali kada smo se napokon odlučili da želimo, Miro nam je bio jedina opcija. Još od ranije smo bili fanovi njegovih soundtrackova za kratke filmove, znali smo da je on vrhunski muzičar i da njegova nepredvidljivost i zaigranost koju prakticira i u montaži i u muzici jest upravo ono što želimo, i da je potpuno u njegovom điru. Zapravo, nismo nikako htjeli propustiti priliku da radimo i opet se družimo s njim. Htjeli smo da se soundtrack nekako nasloni na pop pjesme 80-ih koje smo još u fazi scenarija odabrali za film, "Dunjo mirisna" Novih Fosila i "Dva zrna grožđa" Magazina. Nismo se s Mirom vidjeli nekoliko godina, ali nakon par popijenih piva, bacali smo fore i reference kao da sjedimo na stepenicama ispred montaže u podrumu Akademije. Htjeli smo da soundtrack zvuči kao nešto između synth glazbe kakvu su radili Georgio Moroder 70-ih i ranih 80-ih, zatim onoga što je John Carpenter radio za vlastite filmove i modernijeg retro zvuka synth wavea. Finalni proizvod je toliko dobar da nas ljudi pitaju gdje mogu nabaviti album s pjesmama iz filma. Mirova glazba prvenstveno daje svojevrstan ključ za čitanje i doživljavanje filma, usidruje ga djelomično u retro i nostalgičnim trenucima 80-ih, ali i posebno naglašava začudnu, grotesknu i bizarno humornu atmosferu te napetost i apsurd čitave situacije.

Izjavili ste i kako se ideja za "Strica" razvila iz razgovora u kojem ste vas dvoje shvatili kako dijelite jednu vrlo specifičnu "zavist"; naime, kao djeca nikada niste imali 'bogatog strica iz Njemačke' koji jednom godišnje dolazi s darovima. Riječ je o, kako ste i sami primijetili, idealiziranoj slici strica o kojemu ste stvorili savršenu sliku u svojim glavama. Što mislite, zašto nam ponekad trebaju takve slike, zašto idealiziramo i konstruiramo, čak i znajući da su to samo neki naši simulakrumi? Nerijetko se čini da su nam oni potrebni kako bismo uopće mogli preživjeti. Kao da svijet i ljudi znaju biti presurovi, kao da ih moramo ponekad uljepšati.

- “Stric” je krenuo kao interna šala koja je, bojimo se, otišla predaleko. Slika o bogatom “stricu iz Njemačke” odavno je izblijedjela u našim glavama sa shvaćanjem da su svi stričevi pokloni koje su naši prijatelji i poznanici dobivali (uglavnom) vrijedili svega nekoliko maraka, a da je sva ona divna odjeća koja se kod nas nije mogla nabaviti, zapravo bila iznošena roba stričeve djece. Film “Stric” svojevrsna je "osveta" ljubomornih autora koja ima kao cilj pokvariti uspomene (kroz ružičaste naočale) svim susjedima i njihovim stričevima koji su im omogućili (nadajmo se) divno djetinjstvo, jer dok su njihovi stričevi i kumovi vjerojatno bili divni ljudi, Stric prikazan u ovom filmu je, zapravo, čudovište. Lik Strica u našem filmu istovremeno tjera na smijeh, ali i na osjećaj krivnje i nelagode zbog smijanja. Vara gledatelja i tjera ga da simpatizira s “negativcem”. No, naš Stric nije tek obični “poremećeni” kriminalac. Stric je i sam žrtva. U različitim trenucima filma, htjeli smo postići da publika suosjeća kako s Obitelji, tako i sa Stricem. Stereotip bogatog strica/kuma/rođaka održao se, vjerojatno, kako bi rekao Jorge Luis Borges, zato što nam je potreban – kao što nam je potreban jednorog. Nama je neophodno zamišljati ljude i živote koji ne žive bolje od nas, ali hrane iluziju o tome da negdje postoji nešto novo, drukčije i bolje. Priča filma “Stric” može funkcionirati i kao alegorija za našu urođenu potrebu da nas netko čuva i štiti od svih mogućih prijetnji, a lik Strica funkcionira kao tajanstvena, apstraktna prijetnja. Bez da ulazimo u bilo kakve spoilere, obitelj u filmu ovisna je o Stricu kao što su i ovisni o modernom načinu života i nesposobni su brinuti se sami za sebe. Radije će trpjeti i prilagoditi se. Neće riskirati i pokušati nešto promijeniti, a sve iz straha i konformizma da bi ta promjena, za njih, mogla biti na još gore.

Planirate li već nove zajedničke projekte i što možete o njima reći?

- Iskreno, evo upravo dok razgovaramo trebali bismo biti za kompjuterom i pisati. Rokovi nas već pritišću, osjećamo krivnju jer odgađamo, ali nikako da se uspijemo organizirati ili bolje rečeno, natjerati. Možda sad kada je film krenuo u kina, napokon uhvatimo vremena i koncentracije za novi projekt. Radi se dugometražnom filmu kojeg ponovno razvijamo i pripremamo zajedno. Završili smo fazu zapisivanja ideja u tekicu po raznim birtijama i prošli smo s projektom prvi korak u fazi financiranja na HAVC-u, razvoj scenarija. Idući film bit će nešto sasvim drugačije od Strica, ali opet u nekom našem prepoznatljivom stilu. Za sad možemo reći da se radnja odvija u jednom poganom svijetu s početka 1920-ih godina, na zabačenom dalmatinskom otoku. Ne znamo ima li u našem poslu nečeg goreg od prazne bijele stranice, ti gledaš nju, a ona gleda tebe i tako - ko prvi trepne.