Kakvu ostavku želite? Tvrdo ili meko kuhanu? – tako je Zoran Milanović odgovorio na novinarsko pitanje namjerava li zbog dramatičnog pada BDP-a i osobno povući neke konsekvence, odnosno dati ostavku. Sarkastičnom izjavom, na rubu ulične doskočice, premijer je pokazao da ga je objavljivanje podataka o daljnjem potonuću Hrvatske zateklo posve nespremnog.

Šef Vlade djelovao je potpuno iznenađen i smeten otvaranjem pitanja njegove odgovornosti za žalosne ekonomske rezultate koje država postiže. Premda ih je – ako nije počeo vjerovati u vlastitu nedodirljivost – morao očekivati. Naravno da su, kako se pokušao opravdati, u pola godine čuda nemoguća. Ali ta je čuda, odnosno rast gospodarstva, i sam mjesecima obećavao. Usto, posve se legitimno postavlja pitanje vodi li politika njegove Vlade izlasku iz krize ili je dodatno produbljuje.

Premijer je djelovao potpuno zatečen i objavljenim podacima o novom padu BDP-a. Premda oni za njega naravno nisu iznenađenje. Ali nije se potrudio da šokiranoj javnosti u tom strašnom času uputi barem rečenicu, dvije koje će biti razumljive, smislene i dostojne političara njegova ranga i odgovornosti. Beskrajno je petljao, tvrdeći da on ne komentira nego radi, zatim da je njegova Vlada odlična, „kompetentnija nego ijedna dosad“ i „napravila je tisuću puta više od prethodnika“ da bi zaključio izražavajući uvjerenje kako će iduće godine biti bolje, a možda i neće. Selo gori, ali se Milanović ne da smetati. Javnosti ostaje da odluči što je strašnije, čega se više treba bojati: tvrdih činjenica o novom ekonomskom nazadovanju države ili šefa Vlade koji tim povodom nije našao potrebnim da se građanima obrati bilo kakvom suvislom porukom.