Varaju se oni koji posljednjih dana govore da mi nije lako. Ne, nikad mi nije bilo lakše – rekao je to Zoran Milanović na predizbornom skupu SDP-a u Zadru te je svoju začuđujuću izjavu argumentirao na sljedeći način: „Da, posla je puno, ali radim stvari u koje vjerujem i za koje sam uvjeren da će u razumnom roku donijeti rezultate. Mijenjati se nećemo, promjene smjera nema“, rezolutno je zaključio.

Pa, lijepo je čuti da je barem nekom u Hrvatskoj lako, čak nikad lakše. Samo je prilično čudno da je u zemlji u kojoj je gotovo svima jako teško, nikad teže, baš premijeru tako lako. Bune se sindikati, cvile poslodavci, kukaju građani, a šefu Vlade, čovjeku koji je najodgovorniji za situaciju u državi, super. Kad bi zaista bilo tako, značilo bi da je Milanović potpuno autističan: neosjetljiv za muku građana i nezabrinut za loše ekonomske pokazatelje te crne prognoze stručnjaka da se oporavak u Hrvatskoj opet odgađa, do iduće godine.

Lijepo je da premijer vjeruje u ono što radi. Problem je jedino u tome što sve veći dio javnosti u to više ne vjeruje. Ne vjeruje ni u njega, ni u njegovu Vladu, a najmanje u ono što rade. A vjera i povjerenje građana ovdje su ključni. Premijer je morao barem precizirati koje to rokove za pokazivanje rezultata smatra razumnim, ali očito se njegovo shvaćanje razumnog jako razlikuje od očekivanja publike. U trenutku kad čak i predsjednik Josipović javno govori o tome da Plan 21 – jer nije dao rezultate - treba preispitati, izjava premijera Milanovića da se neće mijenjati te da promjene smjera nema, zvuči kao infantilna tvrdoglavost. Cijenu koje plaćaju građani. Zbog njegova busanja u prsa da mu je lako, nikad lakše, mnogi će se u Hrvatskoj osjećati jako teško, još teže nego dosad.