Da me sada netko pita hoću li biti Švicarska, kao Hrvat, kolebao bih se – to je vjerojatno najzapaženija izjava iz intervjua premijera Zorana Milanovića što ga je uz Dan neovisnosti dao RTL-u. Unatoč ekonomskim problemima države, šef hrvatske Vlade ne bi se, rekao je, mijenjao s velikom većinom zemalja iz susjedstva, pa ni nekima u Europskoj uniji, jer „Hrvatska ima bolje potencijale“, „imamo velike šanse“, konstatirao je.

Premijerov je posao širenje optimizma. Usto, uz državni se blagdan podrazumijeva izvjesna doza nacionalnog patosa. Ali Milanović je imao nezgodu da se njegova izjava o Hrvatskoj boljoj od Švicarske vremenski podudari s objavljivanjem novih podataka o daljem ekonomskom propadanju države. Nekoliko dana nakon posjeta Zagrebu MMF je svoje loše prognoze radikalno zaoštrio: ovogodišnji će pad BDP-a biti trostuko veći od prije najavljenog minusa od 0,5 posto. Istodobno s premijerovim ružičasto obojenim intervjuom Hrvatska narodna banka u svojim analizama također tvrdi da oporavka nema na vidiku. Šefa Vlade demantiraju i sve glasnija upozorenja o novom valu hrvatskog iseljeništva: velikom broju mladih ljudi koji su posao i budućnost odlučili potražiti izvan Hrvatske. U kontekstu takvih podataka Milanovićev pokušaj pumpanja optimizma djeluje kao šuplja propaganda i nijekanje stvarnosti.

Vjerojatno se s pozicije premijera Hrvatska čini mnogo boljom nego gleda li se iz situacije ostatka nacije. Zato i njegov poziv „Ljudi, dajte, strpimo se malo, godinu-dvije dana“, djeluje kao provokacija. Izjavom da Hrvatsku smatra superiornom Švicarskoj, kao i implicitnim optuživanjem naroda za nestrpljivost, Zoran Milanović zapravo je javnosti poslao poruku nerazumijevanja i vlastite distanciranosti prema muci većine građana. Lako je s premijerskom plaćom pledirati na strpljenje. Većina takvih kapaciteta nema. Jedan dio takvo strpljenje ne može preživjeti.