Neću nikoga tješiti. Nisam duhovni otac, nisam otac, nego sam premijer – tako je Zoran Milanović komentirao objavljivanje podataka o rekordnom inflacijskom skoku od 3,9 posto, što je najviša stopa inflacije u više od tri godine. Svoju je izjavu obogatio još jednim nezaboravnim biserom: 'Inflacija od 3,9 posto - to je više nego 2 posto. To je to', rekao je.

Premijer a ne otac morao bi, prije svega, iz svoga govora izbaciti omiljenu mu poštapalicu 'To je to'. Zato što ga upotreba te fraze definira kao čovjeka koji konstatira činjenice, a ne upravlja procesima. Što bi morao biti smisao njegove funkcije. Da je 3,9 posto više od 2 posto – javnosti za takav mudar zaključak nije potreban premijerski autoritet. Toliko i sama zna. Ono što ne zna jest kako se Vlada s tim problemom kani nositi. Što će u vezi s rastom inflacije poduzeti, kad i kakve rezultate očekuje? Naravno da se premijer ne treba ponašati kao tješitelj. Prethodnica je pokušala igrati na suze i sućutnost, pa nije dobro završilo. Nije dovoljno tek plakati s ojađenima, nešto bi trebalo i raditi.

Hrvatska na čelu Vlade ne treba nikakvog Suzana, ali teško je i s premijerom koji ne shvaća da u teškim vremenima građanima mora ponuditi ohrabrenje i nadu. Milanović se zadovoljava golom deskripcijom. Ponaša se kao kroničar, eventualno kao komentator događaja. Ali to nije njegov posao. Posao je premijera da kormilari događajima te naciji pokaže da ima pilota u avionu.