VASIĆEV SKALPEL

Mirovinski bunt Srba po uzoru na Francuze

30.10.2010 u 08:00

Bionic
Reading

Srbijanski sindikati opet se mrče, prijete, nagovještavaju, čak pokušavaju i pregovarati. Vlada je, naime, pripremila novi zakon o mirovinskom osiguranju – kao u Francuskoj, viču sindikati – koji starosnu granicu pomiče nagore

Svejedno je na koliko godina starosti i nakon koliko godina radnog staža; svejedno je zato što nema značaja, kako ćemo objasniti. Sve je to dim i magla, za razliku od Francuske na čiji se svijetli primjer svi sada pozivaju.

Hajmo vidjeti prvo razlike: Francuska je zemlja bogata, industrijalizirana, velika sila jednom riječju - i to ne drugorazredna. Francuska radnička klasa iza sebe ima dva stoljeća uspješne sindikalne – a bogami i drugačije – borbe za svoja prava i pravice. Svako od tih prava čuvano je žestoko i ljubomorno i s Francuzima se nije šaliti. Prvi su se tridesetih godina minulog stoljeća izborili za zajamčeni godišnji odmor i tako stvorili ono što se danas zove masovni turizam i jedna je od najprofitabilnijih industrijskih grana. Kazati francuskom radniku danas da bi za odlazak u mirovinu – za koju smatra da ju je uvelike zaslužio – morao raditi još koju godinu, uvredljivo je i iritantno do bestidnosti. To mišljenje dijeli i francuska mladež, koja – za razliku od mladeži ovih naših smiješnih zemalja – svoju budućnost vidi upravo u toj Francuskoj, Europska unija ili ne. Tako smo i dobili ove kravale po francuskim lijepim gradovima: nećete vi nama oduzeti ono što je naše stečeno pravo, a žandarmeriji što Bog da!

Za razliku od Francuske, Srbija – sve i kada bi htjela, u što nismo sigurni – svojim budućim umirovljenicima nema što obećati. Omjer zaposlenih i umirovljenika već je tu, na 1:1, s krivuljom koja raste u korist umirovljenika. Demografska statistika ne obećava: pedesetak tisuća državljana Srbije umire svake godine više nego što se rađa; ’bijela kuga’, cvile popovi i nacionalisti, sve protiveći se ulasku u Europu, modernizaciji i industrijalizaciji. Jedine industrije u kojima vrijedi raditi jesu država, parking servis i kladionice s pratećim nogometom. Država, to jest politička klasa, od raznih stranaka na vlasti i u oporbi, misli da je pronašla perpetuum mobile u feudalnoj podjeli svega: od voditelja smjene u policijskoj stanici, preko članova upravnih odbora javnih poduzeća (a to je slatka sinekura za sve), pa do ministarstava. Zvuči poznato?

Nemiri u najavi

Sada država kreće u prodaju Telekoma Srbije, sve u nadi da će tim novcem kupiti socijalni mir za naredne izbore. Prodavali su oni i druga javna poduzeća, pa su novci otišli upravo na isto mjesto, tako da sindikati ne puše priču. Sindikati, dakle, prijete masovnim prosvjedima ’kakve Beograd i Srbija nisu vidjeli’ – ako ovaj zakon bude usvojen. Zanimljivo je da je nacrt zakona bio upućen u parlament, pa povučen natrag, a sada bi se trebao opet pojaviti pred Skupštinom, praktički nepromijenjen. Nacrt predviđa da mirovine budu 60 posto od prosječne plaće u republici; sindikati niti čuti. Produženje radnoga vijeka možda bi se i moglo ispregovarati; visina mirovina nikako.

Gospodarstvena kretanja ne obećavaju: inflacija raste (euro je već 107 dinara); nacionalni proizvod raste mnogo sporije; investicije u industriju, poljoprivredu i ostale zdrave privredne grane kasne; infrastrukturni projekti s financijskom podrškom EU, SAD i međunarodnih organizacija kako-tako se provode, ali je korist od njih veoma dugoročna; demografsku smo situaciju već pominjali. Produžetak radnog vijeka zaposlenih, dakle, neophodan je – kao i u Francuskoj, uostalom, jer su demografski trendovi manje-više isti; Japancima je još gore, jer im očekivani životni vijek uporno raste. Ukratko, sve smo stariji; umirovljenici sve duže žive, kako su istovremeno primjetili srbijanski i hrvatski ministri socijalne skrbi prije nekoliko godina (ako ste zaboravili); to je ozbiljan problem, kazali su.

Cinični komentari na te izjave, podsjećam, bili su zabrinjavajući: logično tumačenje je da tko nam je kriv što duže živimo, pak su nam mirovine niže; starci ne umiru na vrijeme, što opterećuje mirovinske fondove; zaključak je jasan. Dakle, ili ćemo eutanazirati umirovljenike kada dostignu starosnu dob koju očekuju mirovinski fondovi – ili ćemo produžiti radni vijek zaposlenika iz čijih poreza i doprinosa se mirovine isplaćuju. Mirovinski sustavi građeni su na drugačijim demografskim činjenicama od današnjih, na žalost. Očekivani životni vijek bio je mnogo kraći, pak je mirovinski biznis bio mnogo isplativiji. Sada je – pošto je eutanazija staraca nekako izašla iz mode – jedini izlaz u drastičnoj preraspodjeli društvenog bogatstva.


MIG-ovi padaju, karavane prolaze
Što će jadna ’balkanska fukara’

Evo jedne nepopularne procjene: državni proračuni morat će se prepakirati na štetu vojske i još nekih korisnika koji nisu od neposrednog značaja. Uostalom, Velika Britanija upravo to i čini. Od vojske danas nema neke velike koristi: sigurnosni problemi postali su drugačiji, a vojna tehnika sofisticirana, preskupa i – suvišna, osim za visokoupitne intervencije po kojekakvim dalekim zemljama, a pod sumnjivim izgovorima. Tu se sada velike sile – ali i mali narodi – suočavaju sa ozbiljnom dilemom: ako žele socijalni mir i blagostanje pučanstva, morat će se odreći voljenih atributa jake države iz devetnaestoga stoljeća – vojne brahijalne sile. To jeste bolno i – za neke – čak ponižavajuće, ali tome je tako: novaca nema za sve na što smo navikli, razmaženi kakvi smo. Lako je, na primjer, Slovencima: njihova produktivnost i BND pokrit će i ono malo vojske i mirovine. A što će jadni Bosanci, Srbijanci, Hrvati, Makedonci i ostala fukara? Šta će njima vojske, kukala im majka? Naratovali su se, jadni, onoliko i što su svršili? Treba, ako mene pitati, sve to demilitarizirati: okanite se MIG-ova i tenkova, topništva i ostalog vojnog otpada. Uštjedet ćete mnogo. Srbiji je dosta i ovo žandarmerije što ima, uz malo podrške iz zraka; Hrvatska, Bosna, Crna Gora i Makedonija mogu se snaći na sličan način.

Hoćemo sretnu i sigurnu starost! Ima li netko bolju ideju?