Smanjenje plaća ministrima štetilo bi državi – na tu se tvrdnju, kad se prevede na običan, svima razumljiv jezik, može svesti odgovor Vlade premijera Zorana Milanovića na učestalije zahtjeve da saborski zastupnici i državni dužnosnici pokažu solidarnost s ostatkom nacije odricanjem od dijela svojih primanja. U Banskim dvorima tvrde da bi takav potez rezultirao odljevom najstručnijih ljudi iz državne administracije u privatni sektor što bi, po njima, ugrozilo funkcioniranje države.

Svojim prilično neinteligentnim odgovorom Vlada samo pokazuje da je mnogo spremnija štedjeti na drugima. Rigorozne odluke o povećanju poreza i enormnim poskupljenjima donosi lako i brzo. U netom otvorenoj kampanji za ukidanje kolektivnih ugovora ministri javnosti šalju poruku da su masovna otpuštanja jedina alternativa. Premijer Milanović o božićnicama i regresima, zapravo o svim materijalnim pravima iznad osnovnih plaća, govori kao o uspomenama iz nekih bivših vremena. Ali, kad bi sami, svojim primjerom, trebali pokazati spremnost na odricanja, počinju izmotavanja. Smanjivanje svojih plaća ministri nazivaju ispraznim populizmom, koji nikoga ne bi spasio. Predsjednik Josipović tvrdi da bi ekonomski efekti takvih rezova bili skromni, a neželjene posljedice - od kojih šef države posebno ističe slabljenje motivacije - realne.

Vladi, brzoj na odluci da građane ali ne i sebe opali po džepu, ipak nekoliko pitanja. Prvo, tko čini državu, politička klasa ili narod? Drugo, što je po hrvatsku državu štetnije i opasnije - obaranje standarda stanovništva ili kontrakcija dužnosničkih prinadležnosti? Treće, kako će se na stabilnost i funkcioniranje hrvatske države odraziti činjenica da se političari odbijaju materijalno solidarizirati sa sve siromašnijom nacijom? Brani li Vlada državu od naroda?