Slučaj se dogodio u Washingtonu, gdje je automatska kamera na prometnici D.C. Route 295 snimila automobil vozača Ricciardija pri brzini od 61 milje na sat, odnosno približno 98 km/h. Na toj je dionici vrijedilo ograničenje od 50 milja na sat, što odgovara približno 80 km/h.

Na prvi pogled sve je bilo jasno. Kamera je snimila automobil, zabilježila registarsku oznaku i izmjerila brzinu. Budući da je prekoračenje iznosilo 11 milja na sat, vozaču je izrečena kazna od 100 dolara.

Međutim, Ricciardi nije odlučio jednostavno platiti kaznu. Umjesto toga, proučio je dokumentaciju o radarskom uređaju i pronašao podatak koji će postati ključan u višegodišnjem postupku.

Radar je imao dopuštenu pogrešku od 1,6 km/h

U dokumentaciji o provjeri uređaja navedeno je da je radar bio ispravno kalibriran, ali i da njegova dopuštena mjerna pogreška iznosi jednu milju na sat u oba smjera.

Drugim riječima, kada je kamera pokazala 61 milju na sat, stvarna brzina automobila mogla je biti između 60 i 62 milje na sat.

To se možda čini kao zanemariva razlika, ali u ovom slučaju upravo je ona bila presudna.

Naime, vozač je kažnjen prema kategoriji prekoračenja od 11 do 15 milja na sat. Da bi takva kazna bila opravdana, nadležna tijela morala su dokazati da je automobil vozio najmanje 61 milju na sat.

No ako je stvarna brzina mogla iznositi samo 60 milja na sat, tada je postojala mogućnost da vozač nije počinio upravo onaj prekršaj za koji je kažnjen.

Ricciardi je zato tvrdio da sama fotografija s radara, zajedno s dokumentacijom o dopuštenoj mjernoj pogrešci, nije dovoljna za pouzdano utvrđivanje tog stupnja prekoračenja brzine.

Nadležna tijela nisu prihvatila njegov argument

Vozač je najprije pokušao osporiti kaznu u upravnom postupku, ali nije uspio.

Nadležno tijelo zaključilo je da je uređaj bio pravilno kalibriran i ispravan, a činjenicu da postoji dopuštena mjerna pogreška nije smatralo dovoljnim razlogom za poništenje kazne.

Ricciardi se zatim žalio, no ni tada nije uspio. Tijekom postupka isticano je da pravilno kalibriran uređaj predstavlja valjan dokaz izmjerene brzine.

Slučaj je na kraju završio pred Žalbenim sudom Distrikta Columbia, koji je 7. svibnja 2026. donio odluku u korist vozača.

Sud je pritom posebno naglasio razliku između ispravnosti mjernog uređaja i pouzdanosti dokaza potrebnog za izricanje određene kazne.

Činjenica da radar zadovoljava propisane tehničke zahtjeve ne znači da je svako njegovo očitanje matematički potpuno precizno.

Sud je objasnio zašto kazna ne može opstati

U obrazloženju presude sud je zaključio da dokumentacija o radaru dopušta mogućnost da je automobil vozio između 60 i 62 milje na sat.

To znači da je, prema dostupnim dokazima, bilo jednako moguće da se automobil kretao ispod granice od 61 milje na sat kao i da ju je dosegnuo ili prekoračio.

Takva neizvjesnost, zaključio je sud, nije dovoljna da bi se prekršaj dokazao standardom koji se zahtijeva u tom postupku.

Posebno je važno naglasiti da sud nije utvrdio da je vozač poštovao ograničenje brzine. Nije zaključio ni da je radar bio pokvaren.

Utvrđeno je nešto drugo - nadležna tijela nisu dovoljno pouzdano dokazala da je vozač prekoračio brzinu za najmanje 11 milja na sat, koliko je bilo potrebno za kaznu u kategoriji koja mu je stavljena na teret.

Zbog toga je Žalbeni sud poništio raniju odluku i naložio odbacivanje prekršajnog naloga.

Što to znači za vozače u Hrvatskoj?

Ovaj slučaj posebno je zanimljiv jer se i u Hrvatskoj pri mjerenju brzine primjenjuje takozvana sigurnosna razlika.

Riječ je o vrijednosti koja se oduzima od izmjerene brzine kako bi se u obzir uzela moguća odstupanja mjernog uređaja i postupka mjerenja.

Prema pravilima koja su vrijedila prije najavljenih izmjena, kod brzina do 100 km/h sigurnosna razlika iznosila je 10 km/h, a kod brzina iznad 100 km/h deset posto izmjerene vrijednosti.

Primjerice, ako radar izmjeri 98 km/h, uz sigurnosnu razliku od 10 km/h mjerodavna brzina iznosila bi 88 km/h.

Međutim, hrvatski sustav nije jednak američkom, a presuda iz Washingtona nema pravni učinak na prometne kazne u Hrvatskoj.

Kod nas se sigurnosna razlika primjenjuje prema domaćim propisima, dok se zakonitost pojedinog prekršajnog naloga procjenjuje na temelju hrvatskog zakonodavstva i dokaza u konkretnom postupku.

Državni zavod za mjeriteljstvo tijekom 2026. pripremio je i prijedlog novih pravila kojima bi se sigurnosna razlika za određene vrste mjerenja smanjila. Zato je pri procjeni pojedine kazne važno provjeriti koji je propis vrijedio u trenutku počinjenja prekršaja.

Američki slučaj ipak donosi zanimljivu pouku. Čak i kada je radar ispravan, detalji njegove dokumentacije mogu biti važni za ocjenu dokaza.

U ovom slučaju samo jedna milja na sat bila je dovoljna da nakon dugotrajne pravne bitke vozač uspije osporiti kaznu od 100 dolara.