Svijet KOMENTAR DRAGE PILSELA

Kuba ususret Papi: Raul za života sahranjuje Fidela

Službene vlasti u Havani javile su uoči Božića da će pustiti 2990 zatvorenika na slobodu, uključujući i mnoge političke zatvorenike. Predsjednik Raúl Castro rekao je da je to simbol dobre volje nakon što je primio brojna pisma od članova obitelji i raznih vjerskih institucija. Među zatvorenicima, na slobodu će biti pušteno oko 86 stranih državljana iz 26 zemalja

Postoji opće uvjerenje da je jedan od razloga puštanja na slobodu velikog broja zatvorenika svakako i posjet Pape Benedikta XVI. planiran za ožujak. Fidel to ne bi napravio.

Godina na Kubi je ostala obilježena dvama važnim procesima: važnim društvenim promjenama zarcrtanima na šestom saboru Komunističke partije u travnju te akcijom oslobađanja političkih zatvorenika (zahvaljujući Katoličkoj crkvi i španjolskoj diplomaciji) iz one glasovite grupe 75-orice iz tzv. crnog proljeća koji su na kapaljku još izlazili na slobodu u prvim mjesecima 2011. nakon groznoga zatvora koji im je nametnuo Fidel Castro kojeg brat Raúl, kako piše glasovita blogerica Yaoni Sánchez, sjecka na komadiće. No, o tom potom.

Prisjetimo se kako je to izgledalo te strašne 2003., o čemu je ovaj novinar mogao svjedočiti iz prve ruke, kroz sate i dane razgovora sa suprugama zatvorenika, rijetkim i hrabrim liderima opozicije i ništa manje odvažnim crkvenim predstavnicima.

Poseban oblik tiranije

Da bi se održao na vlasti, ruku na srce, pomoću genijalnog uma i lukavošću koju posjeduje, Fidel Castro je razvio jedan posebni oblik tiranije koja nije uzbuđivala previše grlate branitelje ljudskih prava širom svijeta. Naime, Fidelova diktatura, kažu, imala je 'ljudski lik', jer nije ubijala niti je vršila torturu, što nije sasvim točno. Dokaz tomu je represivni val koji je pokrenut 18. ožujka 2003, a čija je prva faza okončana 8. travnja kada su završili montirani sudski procesi u kojima je 75 disidenata, opozicijskih političara, ekonomista, novinara, pisaca, mirotvornih aktivista i volontera organizacija za ljudska prava osuđeno na ukupno 1852 godine i dva mjeseca zatvora.

LEE ARIEL/SIPA
Kubanski zatvor
Stravični zatvorski uvjeti


Suđenja su trajala u prosjeku između šest i osam sati, nije bilo moguće žaliti se presude i kazne u trajanju od šest do 28 godina zatvora, ni u jednom slučaju obrana nije mogla pozvati svjedoke koji bi govorili u korist optuženika, a odvjetnici bi dobili svega petnaestak minuta prije početka suđenja da 'pripreme obranu'. A bilo je i mrtvih. 'Preventivno' su strijeljana trojica mladića koji su ukrali jedan brod.

Posjeti su bili dozvoljeni svaka tri mjeseca u trajanju od dva sata. Supruge su smjele muževima (ali ne u svim slučajevima) donijeti najviše 13 kilograma hrane. Oni su uglavnom boravili u samicama od 1,80 metara širine i 3 metra dužine, bez ventilacije ili bilo kakvoga kontakta s dnevnim svjetlom. Zatvorska je hrana uglavnom trula, ćelije su vlažne i hladne, zatvorenici nisu imali posebnu liječničku pomoć, a rijetko je koji upravitelj zatvora dopuštao ulazak lijekova u kaznionice. Tu i tamo, možda, nešto vitamina. Nisu imali knjige. Zabranjena im je bila, jasno je, i svaka vjerska literatura.

Strah od pobune crnačke populacije

Među njima je bila samo jedna žena: poznata ekonomistica Martha Beatriz Roque Cabello, osuđena na 20 godina zatvora jer je promovirala ideje civilnog društva. Posebna je, pak, priča liječnika Oscara Elias Biscet Gonzaleza. On je već, kada sam susreo njegovu hrabru suprugu, pet mjeseci bio u samici, bez ikakva kontakta s vanjskim svijetom, u kojoj je sjedio samo u donjem rublju jer je odbijao obući zatvoreničku odjeću. Svi su ga smatrali uzorom cijele političke zatvoreničke populacije.

Prije montiranog suđenja na kojem je dobio 25 godina robije, zatvoren je tridesetak puta i odslužio tri godine zatvora jer je na razini svojega kvarta u Havani organizirao manju nevladinu organizaciju za promociju kvalitete života. Sugovornici iz Katoličke crkve i diplomatskih krugova koje sam kontaktirao, vjeruju da je Oscar posebno kažnjen jer je crnac. Strogoća je bila preventivna jer je Fidel strahovao od pobune crnačke populacije, koja čini 60 posto stanovništva Kube i društveno je jako diskriminirana. Crnca na Kubi ne nalazite, kao ni u drugim latinoameričkim zemljama, primjerice, u Brazilu, mada se službeno niječe svaka pojava rasne diskriminacije na svim višim političkim, gospodarskim ili društvenim položajima.

Neispunjena obećanja

Raulizam i gospodarske promjene dogovorene i sankcionirane na kongresu komunista ne daju rezultata. Kila graha i dalje košta koliko se zarađuje u tri dana posla. Veliki skandali korupcije pune novine pa predsjednik, ali i Fidel u svojim kolumnama u glasilu partije Granma, upozoravaju da je to 'veće zlo' od suberzivne aktivnosti 'neprijatelja Kube'. Ljudi su nervozni i nezadovoljni jer se granice nisu otvorile kako je bilo obećano i zato što nema naznake legaliziranja političkih stranaka (za razliku od Rusije, gdje je Putin ipak pristao na bitnu liberalizaciju sustava njihova registriranja).

Podsjetimo, kubanski predsjednik Raúl Castro je najavio liberalizaciju zakona koji propisuju uvjete pod kojima Kubanci mogu napuštati zemlju. Za legalno napuštanje zemlje Kubanci su dosad trebali nabaviti putovnicu, ali i skupu dozvolu koja se izdaje na 30 dana, a može se obnoviti deset puta. Dozvola također može biti i odbijena, a oni koji je ne obnove smatraju se 'dezerterima', odnosno 'trajnim emigrantima' čija se imovina potom konfiscira.

Demontaža 'fidelizma'

Raúl Castro, kako smo naveli, potkopava autoritet brata i nastavlja s tzv. demonatažom fidelizma. Bez da je išta kazao, bez da je uputio ijednu riječ kritike na račun Fidela i Vrhovnog zapovjednika revolucije, mlađi Castro baca u koš sve programe njegova prethodnika. Naprimjer, ukinuo je agrarne škole, odlučno je započeo s podjelom zemlje seljacima i omogućio je privatna zapošljavanja i mala poduzeća. Ukinuo je radne akcije. Prestale su velike migracije latinoameričkih pacijenata koji bi se lječili na Kubi dok su Kubanci umirali zbog nedostatka elementarne liječničke skrbi izvan većih gradova (jedan je moj poznanik doživio da mu sin umre na rukama jer nije imao ni ventolin da smiri napad astme niti pet dolara koliko bi taj ventolin koštao na crnome tržištu). Oslobođeno je tržište automobila, tržište nekretnina i napuštena su vojna odijela kao obvezatna za partijsku vrhušku. Želi se poručiti da se u zemlji priprema velika promjena glede poštivanja ljudskih prava jer zatvorenici svih vrsta izlaze na slobodu. Fidel to ne može podnijeti. Ali ni jedan ni drugi Castro ne ulijevaju više nade tom umornom i frustriranom društvu.

Elem, korupcija i laž, te siromaštvo i društveni nemar, glavne su oznake života na Kubi u kojoj nas se podsjeća da, kao i u svakoj zemlji, bez da su to na poseban način tražili, živi skupina ljudi koji riječju i djelom, vlastitim tijelima, otvaraju pukotine u bedemu laži i neslobode kroz koje će u ožujku, više simbolično nego učinkovito, sadašnji papa nastaviti bušiti ondje gdje je 1998. Ivan Pavao II. kazao, otvarajući možda prvu ozbiljnu rupu u brani režima, da se 'treba boriti protiv zatvaranja puta koji vodi prema slobodi izražavanja i razumijevanju među Kubancima'.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još