ALARM ZA GUNJU

Svako naselje treba psihijatra, ovo je gore od rata

08.07.2014 u 14:19

Bionic
Reading

Još nam je prije 20-ak dana načelnik općine Gunja Hrvoje Lucić zavapio: šaljite nam psihološku pomoć! Tada je u Gunji zabilježena treća žrtva poplave: osim dvoje ljudi koji su stradali pod vodom, jedan je mještanin izvršio suicid kraj svoje blatom 'okupane' kuće. Jučer je zabilježen još jedan pokušaj suicida, srećom neuspješan. Gdje su timovi za psihološku pomoć i mogu li adekvatno odgovoriti na probleme duboko traumatiziranih mještana poplavljenog područja?

Lucić nam kaže kako je muškarac koji se jučer zapalio, u poslijepodnevnim satima s još nekim sumještanima radio na kući. Počeo se polijevati benzinom, no svi su misli da je riječ o vodi s obzirom na to da je bilo vruće. Hitno je prevezen u Brčko, a potom i u Tuzlu, a tportal.hr doznaje da mu je opečeno 80 posto tijela te da je u kritičnom stanju. Lucić kaže kako je 51-godišnjak hrvatski branitelj koji boluje od PTSP-a. Situacija u kojoj se našao bila je okidač za ovaj očajnički čin.

Pitamo ga obilaze li mještane interventni psihološki timovi. 'Dolaze oni, ulaze u mjesto i razgovaraju s ljudima. Očito to nije dovoljno', kaže i dodaje da su tražili da se u jednom od kontejnera koji su nedavno stigli kao privremeni smještaj otvori neka vrsta ambulante za ljude s psihičkim tegobama.

Iz Ministarstva socijalne politike i mladih kažu kako, kad se situacija smiri te se život počne vraćati u normalu, često u ljudima traje osjećaj tuge i straha te se pojavljuju neka nova ponašanja i reakcije. 'Ljudi mogu postati bezvoljni, plačljivi, ali i svadljivi, ljuti, ogorčeni i osjećati brojne zdravstvene poteškoće', stoji u priopćenju koje je Ministarstvo Milanke Opačić, potpredsjednice Vlade, slalo medijima, prije svega lokalnima.
341679, 340801, 338935, 335329
U Ministarstvu svjesni problema?

Tegobe su navedene, no što su napravili da ih otklone? Ministrica nas je uputila svojoj načelnici Sektora za podršku ustanovama i drugim pružateljima socijalnih usluga, Ani Butković. Objašnjava da se psihološka pomoć za građane stradale u poplavi bazira na tri modela: jedan je igraonica za djecu, drugi pričaonica tj. grupna podrška, a treće je individualni pristup. No tu se, iskrena je Butković, spotiču o veliki problem, a taj je da ljudi zapravo ne žele primati psihološku pomoć. 'Radije pričaju o tome kako nemaju madrace ili kako netko vara na humanitarnoj pomoći', žali se.

U prvim danima nakon poplave, timovi su pružali pomoć u mjestima gdje je bilo najviše raseljenih mještana poplavljenog područja. Oni više nisu po sportskim dvoranama, a oni koji nisu smješteni u privatnim kućama psihološku pomoć mogu dobiti u Hostelu Borovo, gdje ih je većina. Uz to su formirana tri mobilna tima sa po dva stručna djelatnika koji obilaze stradalo područje.

Na lokalnim medijima vrte se informacije o mjestu i vremenu aktivnosti timova za psihološku pomoć. Butković, koja je inače iz Gunje, iz svoga nam iskustva govori kako je jedan od glavnih problema za tamošnje stanovništvo nedostatak informacija. 'Mi smo svi završili s čišćenjem kuća i sada se čeka drugu građevinsku komisiju da kažu što se treba raditi s kućama. Svi su nervozni, ni ja nemam koga nazvati. Meni su ruke svezane, a nitko mi ne može dati informaciju', žali nam se ova djelatnica Ministarstva.

No razmišlja o ideji da budu inicijatori neke vrste infocentra. 'Bilo bi dobro da u zgradi Općine Gunja sjedi tri do pet osoba koje bi imale direktnu vezu sa svim nadležnim ministarstvima i tko god da dođe i pita bilo što, da daju ljudima odgovor. Inače će se ovo ponavljati; ljudi su u informativnoj blokadi', kaže.

Kako se to radilo u Domovinskom ratu?

Katastrofalna poplava u županjskoj Posavini ne može se mjeriti s obujmom stradanja u Domovinskom ratu. Tada je posla za one koji se bave ozljedama ljudske psihe bilo znatno više. No čini se da su, unatoč tome, stvari bolje funkcionirale.

'U stožeru saniteta osnovao sam odjel za psihološku pomoć, jer smo, proučavajući druge ratove, vidjeli da je to strahovito važno. Paralelno s kirurškim i epidemiološkim odjelom, najveći posao odradio je taj odjel', prisjeća se Andrija Hebrang, šef ratnog saniteta.

Kaže nam da su u timovima bili psihijatri koji su na čuđenje stranih stručnjaka bili locirani na samoj prvoj liniji bojišnice. 'Bilo je jako bitno da dođu na samo mjesto stresa i takav je kontakt s ugroženim osobama davao puno bolje rezultate nego da se osoba transportira u pozadinu. Paralelno s time, u bolnicama smo organizirali dodatnu edukaciju psihologa i psihijatara pa smo otvorili specijalne odjele za pružanje odložene njege u kriznim situacijama', dodaje.


Naglašava kako su u njegovu timu sudjelovali vrhunski stručnjaci koji, smatra, danas nisu dovoljno iskorišteni. 'Dobra organizacija omogućava primarne kontakte što bliže ugroženima i to treba kopirati iz rata. Imamo veliko iskustvo psihijatara, psihologa i liječnika obiteljske medicine s velikim brojem izbjeglica i prognanika. Njihov je prvi kontakt bio upravo s takvim timom. Ja sam gledao ljude, ne na rubu suicida, nego u pokušaju i nakon nekoliko tretmana su se vraćali u svakodnevni život, jer je visokokvalificirani stručnjak bio na licu mjesta. Samo nedostaje organizacija', zaključuje Hebrang.

Jukić: Trebaju im psihijatri, ne samo psiholozi

A među onima koji su rukovodili tadašnjim timovima bio je i današnji ravnatelj Klinike za psihijatriju 'Vrapče' Vlado Jukić. Njega je Ministarstvo socijalne politike i mladih i nakon poplave zamolilo za pomoć pri formiranju timova za psihološku pomoć.

'Ja sam angažirao ljude iz Vinkovaca, Slavonskog Broda i Osijeka da budu na raspolaganju, no cijelu psihološku pomoć formirali su tako da u njoj ne sudjeluju liječnici psihijatri, već samo psiholozi. Nama zdravstvenim radnicima su rekli da se ne petljamo, da će u timovima biti samo psiholozi. Uvijek je tu pitanje pristupa, kada nešto postaje psihijatrijski problem. Mislim da su tu kompetentniji psihijatri', dodaje.

Prisjeća se Domovinskog rata. Tada je u svakom mjestu bio imenovan psihijatar kojem su se obraćali branitelji i civili. Ti su psihijatri, u skladu s izraelskom i američkom doktrinom, prošli tečajeve o postupanju u takvim situacijama', dodaje.

Kaže kako je svaka trauma individualna, a ratna je jedna od najvećih. No u ratu ima jedna olakotna okolnost za stradalnike. Oni tada mogu poopćavati svoje stradanje i tješiti se da je drugim i gore i da je velik broj ljudi u istom, ako ne i većem problemu. 'U ovakvoj situaciji kakvu danas imamo na poplavljenom području može se dogoditi da frustracija bude veća, jer se nema na koga relativizirati', zaključuje.

Ana Butković iz Ministarstva socijalne politike i mladih nam pak kaže kako bi ljudi još više odbijali ovakvu vrstu pomoći kada bi znali da idu psihijatru. Naglašava da je prvi psihijatar tek u Vinkovcima te da bi u tom slučaju trebalo pojačati psihijatrijske ambulante.