Crna kronika VASIĆEV SKALPEL

Rasplet slučaja Hodak ili uloga sreće u kriminalistici

Klasici kriminalistike s početka prošloga stoljeća, fina njemačka i austrougarska gospoda opčinjena napretkom znanosti (s pravom!) i metoda logike ipak – kao iskusni policijoti s ulice – nisu propustili uputiti važno upozorenje: usprkos znanosti, savjesnom radu na terenu i obuhvaćanju svih segmenata događaja, kriminalist mora imati i sreće

Noćna mora, košmar svakog kriminalista je zločin bez motiva ili s motivom jedva zamislivim s točke gledišta svakodnevnoga života i uobičajenog razumijevanja službe, zasnovanog na dobro nataloženome iskustvu. Zločini se događaju onako kako se obično događaju; statistika – od koje se počinje – govori da se većina ubojstava događa među ljudima koji se poznaju i iz razloga banalnih. Najstrašniji košmar je mrtvac na cesti koji još uvijek ima svoju lisnicu i sat, koji nije imao ni povjerioce ni dužnike ni ljubavnicu, čija je žena besprijekornoga karaktera, koji nema životno osiguranje niti gladne nasljednike i koji se nikada nije upuštao u poslove sumnjive naravi ni s kim tko prolazi kroz kaznenu evidenciju. Još je pritom i sam za života bio besprijekorni građanin. Što s njim, gospodo kolege? Dakako da ga nisu ubili Iluminati iz mističnih razloga, niti vanzemaljci s Alfe Centauri zracima smrti. Najstrašniji košmar svakog kriminalista je neograničen broj sumnjivaca.

Riječ je, nagađate već, o rasvjetljenju ubojstva Ivane Hodak. Građanin M. Š. (u daljem tekstu: Mladen Š.), s obzirom na ono što nam je o tome priopćio agilni i inteligentni Kruno Borovec iz MUP-a RH, teško da bi bio upao u bilo koju kategoriju sumnjivaca za taj zločin. Jednostavno je, biografijom i prošlošću, bio daleko izvan očekivanoga kruga sumnjivih.

Ličnost i okoliš žrtve neizbježno su istragu – i javnost, što je bilo veoma važno! – usmjerili prema drugim sociološkim kategorijama: sjećamo se svi nagađanja o Zagorcu, Petraču, životnom stilu male Hodakove, stanovitim živopisnim odvjetnicima itd. Ali sve su to bila tek puka nagađanja; nije bilo kriminalističkih činjenica – osim projektila i čahura iz vatrenog oružja pronađenih na licu mjesta. Ironijom sudbine, njena je prerana i tragična smrt barem pokrenula personalne promjene u policiji, premda sada vidimo da bi i bez njih slučaj bio rasvijetljen pukom – mada zakašnjelom – rutinom. Kako?

Jednostavno: osumnjičeni Mladen Š. bio je marginalac, beskućnik, homeless; lice, dakle, izvan liste sumnjivaca nametnute prvobitnom percepcijom ubojstva kao 'događaja iz visokoga društva'. Siromašak ubogi izgubio je posao, prodao stan i krckao novce (greška koja ukazuje na nedostatak socijalne inteligencije) dok se nije našao na cesti. Kao mnogi slični njemu, potražio je krivca, žrtveno janje i onda – kao svaki paranoik – nadgradio fantastičnu konstrukciju krivnje odvjetnika Zvonimira Hodaka za vlastitu sudbinu. Gonjen vlastitim pogonom, našpanao je sebe (tipično za paranoika) i krenuo u osvetu: bilo tko iz obitelji Hodak bio mu je tada podjednako kriv; puki slučaj koštao je glave Ivanu Hodak; po onome što nam je na policiji rečeno, Zvonimir ili Ljerka stradali bi isto.

Nije to bio prvi slučaj u povijesti kriminalistike, ima ih koliko želite. U Novom Sadu je jedan takav nasmrt ustrijelio Boška Peroševića, Miloševićevog premijera Vojvodine 1999. i bio proglašen neubrojivim (premda je Miloševićeva stranka donedavno tvrdila da je riječ o političkom ubojstvu). Imamo u Beogradu također slučaj košarkaša Harisa Brkića koji nikome nije ništa skrivio, a ustrijeljen je i nema još nikakvog ishoda istrage. Imali smo još jednog košarkaša, Manovića, koji je izgubio glavu jer je sličio na nekoga čije je ubojstvo bilo dogovoreno s nekim amaterima, pak su ubili krivog čovjeka (ti su barem uhvaćeni i osuđeni).

OK: prema Borovcu i MUP-u, Mladen je odšetao do tramvaja, pa savskim nasipom, pa polako pješke do svog sjenika u Zaprešiću. Tamo je i dignut – zbog skitnje i šverca cigareta 4. prosinca 2008. Kvartovski policajci našli su mu neke šteke cigareta i pištolj Pietro Beretta kal. 7, 65 mm. bez dozvole, dakako. Prijavili su ga prekršajno, a pištolj je rutinski poslan u Centar za kriminalistička vještačenja MUP-a u Ilici 335.

E, sad: od 4. prosinca do 5. veljače taj je pištolj čekao na vještačenje, mada je kalibar bio isti kao i projektili nađeni u Ivani Hodak. Je li  Centar Ivan Vučetić imao možda nekih prioritetnijih latentnih projektila i čahura za analizu od toga? Mladen je taj pištolj, navodno, bio kupio još prije 14 godina (nikakav problem: tih pištolja ima mnogo), ali još nemamo ishod traganja po serijskom broju, što bi moglo – mada ne bi moralo – dati još koji detalj istrazi. Dakle, iz nekog je razloga vještačenje latentnog oružja čekalo; birokratska rutina, razumijemo. Ravnatelj Faber kaže da su svi pištolji toga kalibra bili provjeravani, ali MUP nema dovoljno vještaka.

Pitanje sada glasi: što bi se bilo desilo da je Mladen Š. taj pištolj bio bacio u rijeku Savu 6. listopada popodne, dok se vraćao doma u Zaprešić? Bilo bi se desilo to da policija ne bi imala nikakav indicij, a nekmoli dokaz protiv njega – osim da se ispovjedio nekome u birtiji, što nismo čuli da jest.

To je, dakle, taj kriminalistički košmar o kome je riječ od početka. Suđenje se dade predvidjeti: odvjetnici Mladena Š. prvo će pitati kako Državno odvjetništvo zna da je on pucao. Četiri su mjeseca prošla. Je li on zaista kupio taj ilegalni pištolj prije 14 godina? Da ga nije našao na cesti? Krajnja crta obrane bit će, dakako, neubrojivost – što zvuči logično.

Hrvatska je policija očito imala sreće. Ali neće uvijek i u svemu.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još