Crna kronika VASIĆEV SKALPEL

Joca svjedok i još o tome

Pojavila se ovih dana zanimljiva priča: da će Sreten 'Joca Amsterdam' Jocić možda postati svjedok-suradnik na srbijanskom Specijalnom sudu za organizirani kriminal. Priča potječe iz beogradskoga dnevnoga lista Blic, novina inače ozbiljnih i odlično obaviještenih u tim – i drugim – stvarima. Po toj teoriji, Joca Amsterdam treba ispričati tko je ubio čitavu jednu galeriju sigurnosno nadasve zanimljivih likova, od srbijanskog v. d. ministra unutarnjih poslova, neumrlog Badže Stojičića (10. travnja 1997), pa do toga tko je naručio i platio umorstvo Ive Pukanića

Zadaća je povelika – čak i za jednoga Amsterdama, kojemu se pripisuju nadnaravne moći, saznanja, bogatstvo i utjecaj. Upravo ta nadnaravna svojstva Sretena Jocića, stvarna ili izmaštana, politička su činjenica oko koje se sada vrte razne priče, dok on sjedi u pritvoru, pritiješnjen iskazima raznih svjedoka i optuženih.

Tu moramo od početka, polako i sigurno (koliko se to može, to jest). Naime, po srbijanskom zakonu, svjedok-suradnik (hrvatski: pokajnikom) može postati sudionik zajedničkog zločinačkog poduhvata, ali samo ako nije organizator; tada je diskvalificiran. Joca Amsterdam, dakle, mora imenovati naručitelja i investitora i dokazima prihvatljivim na sudu dokazati da je bio samo jedan – mada visoko postavljeni – sudionik u uroti za umorstvo Pukanića i Franjića.

Sve i da u tome uspije, stvar je nadležnoga suda hoće li njegovu ulogu procijeniti tako da on dobije suradničke privilegije (smanjenje kazne na polovicu itd). Možda sud zaključi drukčije; možda ga upitaju zašto nije spriječio zločin i otprave ga na 40 zasluženih godina. Tu je, očito, riječ o delikatnim pregovorima i dvojbama na visokoj razini.

Kako saznajemo iz dobro obaviještenih i veoma anonimnih izvora, ostali uhićeni sudionici donekle su suzdržani u suradnji s vlastima, jer smatraju da je Joca Amsterdam i dalje toliko moćan da bi svako svjedočenje protiv njega moglo biti krajnje nehigijensko po njih. Jedan od njih, kandidat za svjedoka-pokajnika, bio je sasvim precizan: tek kada Amsterdam popije pravomoćnu presudu u Beogradu, on će progovoriti o svemu; ne prije toga. A ako se bez njegova iskaza Amsterdamu ne bude moglo dokazati? E, tada je njemu jako žao: sve i da on sam popije uredno zasluženih 40 godina, bolje je i to nego Jocin gnjev; dugačka je puška Jocića, što vele Crnogorci.

tportal.hr
Od Jocića se očekuje da imenuje naručitelja u uroti za ubojstvo Pukanića i Franjića
Dakle: jedan svjedok-pokajnik manje – dok se u Beogradu nešto ne riješi. A kada i kako će se to riješiti – ne zna se, dok vrijeme i pravosudni rokovi prolaze. Što ako ima nekoga još strašnijeg od Joce, pa ga Joca ne smije imenovati? Živimo u čudna doba.

Misleći o zajedničkim imeniteljima tih raznih umorstava za koje se od Amsterdama očekuje da ih riješi, nameće se jedan: cigarete. Na primjer, taj Badža Stojičić: jedan iznervirani šef beogradske policije iz Miloševićeva vakta rekao je na sastanku nekog parlamentarnog povjerenstva još početkom 2001. da su 'Stojičića ubile cigarete' (mada neumrli nije pušio; on je u službi napredovao po crti tjelovježbe, kao džudist, slično Putinu, ali nije imao toliko sreće).

Cigarete se nagađaju kao mogući uzrok još nekih umorstava, zaključno s Pukanićem, mada tu motivacija nije baš najuvjerljivija: cijela ta duhanska priča okončana je u Srbiji još 2001. Tu se sada moram ispričati svom vjernom čitateljstvu: rekao sam zadnji put da ti neki Limun i Peconi nisu bili neki bitni igrači u tom poslu. U međuvremenu mi se javila jedna od mojih omiljenih ptičica s grane i ispravila me: Limun i Peconi su tada, 2001. u proljeće, kada je Pukanić digao skandal oko Duhanske afere imali mnogo novca i mnogo interesa u tom poslu. Bili su uredno povezani, veli čovjek, s Tvornicom duhana Rovinj i imali su ambicije na tom planu, pokušavajući se uvaliti u prazninu nastalu nakon povlačenja Stanka 'Caneta' Subotića iz te duhanske igre, u isto vrijeme kada se tu pokušavao ubaciti i Hrvoje Petrač, kojega je Cane prezrivo odrezao riječima 'Ja ne radim s gangsterima'.

To pisanje o švercu cigareta prijetilo je dovesti do raskrinkavanja uloge svih mogućih saveznika: od KOS-a do Petrača; od srbijanske Udbe do HVO-a; od Ante Vlahovića do hrvatskih službi. Svi su oni, naime, od početka bili umočeni u priču – na svestranu korist. Nije, dakle, čudno što surčinski i crnogorski umjetnici mole Pukanića da prestane: kao što nije čudno da Pukanićev Nacional piše o svima – osim o nekima. Koga je zastupao William Montgomerry u tom cirkusu koji je on sam izazvao i potaknuo? Koju duhansku multinacionalu? Što je dobio zauzvrat? Gdje sve ima nekretnine? S kim je u Beogradu u bliskim poslovnim odnosima, a s kim u Hrvatskoj? U kom smjeru ukazuju njegove inače beskonačno dosadne i providne kolumne i gdje ih objavljuje u Hrvatskoj i gdje u Srbiji?

Sve to, dakle, valja imati na umu kad razmišljamo o Joci kao mogućem svjedoku-suradniku. Mnogo toga smiješano je u taj udbaško-biznismensko-kriminalni ričet od kojega su se donedavno bogatili svi mogući likovi koji i dalje jako dobro žive od nedostatka dokaza, mada su organima poznati odavno. Sada je na policijskim, pravosudnim i sigurnosnim institucijama da to raspetljaju do kraja – ako hoće, a nismo sigurni da hoće, jer je velik novac u pitanju. Imaju u šakama Jocu i njegove suradnike, znaju sve što se zbivalo, imaju uvid u cijelu bogatu i zanimljivu Pukanićevu prošlost, većina mogućih i preporučljivih svjedoka živa je i zdrava (osim onog Ratka Đokića, prijatelja i partnera Ratka Kneževića, koji je pak – slava Gospodinu – živ, zdrav i raspoloživ).

Sada je tu riječ o političkoj volji da se ta podugačka priča konačno raspetlja: od Badže do Pukija, pa što ispadne.


  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još