'U Hrvatskoj se mora osmisliti skup programa i koordiniranih politika koje u desetogodišnjem razdoblju odgovaraju našim stvarnim demografskim potrebama i mogu pretvoriti Hrvatsku u „otporno i uključivo useljeničko društvo“. To je društvo koje se temelji na načelima pravednosti i uključivosti za sve (kada je riječ o jednakosti pred zakonom, pravu na jednake plaće za jednaki rad, pravu na socijalnu skrb, pravu na zdravstvenu zaštitu, pravu na obrazovanje itd.) – imali oni domicilno ili imigrantsko podrijetlo. Samo takav koncept Hrvatske može zaustaviti sadašnju depopulaciju zemlje i gubitak sposobnosti za razvoj u srednjoročnoj perspektivi te uključiti Hrvatsku u novu društvenu stvarnost', navode potpisnici apela, znanstvenici i sveučilišni profesori Drago Čengić, Ivan Balabanić, Ana Maria Boromisa, Anđelko Milardović, Ivan Perkov, Saša Poljanec Borić, Krešimir Žažar i Siniša Zrinščak.

Prvi korak prema novoj viziji razvoja Hrvatske jest otvaranje nacionalne i državotvorne rasprave o ovim temama, napose o novim razvojnim ciljevima, demografskim, obiteljskim i i/migracijskim politikama, koje bi nakon usvajanja u Saboru bile obvezne za sve političke stranke u idućih deset godina. Usporedno s time treba učiniti sve da se iseljavanje smanji, da se povećava broj rođenih različitim mjerama obiteljske politike i potiče razvoj već desetljećima naglašeno depopulacijskih područja, poručuju znanstvenici. Njihov apel prenosimo u nastavku.

'Živimo u razdoblju koje oblikuju nove društvene, političke, tehnološke i kulturološke silnice, do prije nekoliko desetljeća još gotovo posve nevidljive. Europske i druge razvijene zemlje uhvaćene su u vrtlog međunarodnog sukobljavanja velikih političkih blokova i globalnih migracija. Istodobno, Hrvatska je među europskim zemljama koje najbrže gube svoje stanovništvo te je, gledano iz perspektive dobne strukture, jedna od najstarijih zemalja na svijetu. Iako mnoge druge zemlje, osobito istočnoeuropske, dijele sličnu sudbinu, dramatičnost promjena s kojima se suočava Hrvatska nalaže potrebu brzog i koordiniranog društvenog djelovanja, a ono uključuje sve društvene aktere – političke, gospodarske, znanstvene, medijske, vjerske te one koji djeluju kroz raznovrsno civilno društvo. Premda se u Hrvatskoj vodi rasprava o demografskim procesima, u novije vrijeme i o imigracijama (radnim imigrantima i tražiteljima azila), ona ne rezultira nikakvim pomacima.

Novi uvjeti traže radikalno novo sagledavanje političkog i razvojnog konteksta u kojem se Hrvatska nalazi, ali i nove ideje za rješavanje starih i novih razvojnih izazova. Pri tome prepoznajemo tri ključna problema. Prvi je da ne postoje razrađene i sustavne politike za suočavanje s novim izazovima. Hrvatska uopće nema primjerenu demografsku i i/migracijsku politiku, a obiteljska politika postoji kao sklop postojećih mjera, velikim dijelom naslijeđenih, bez njihove koordinacije te sustavne vizije problema i mogućih rješenja. Drugo, ako politika postoji kao strategija (npr. demografska), ona nije pretočena u niz konkretnih, mjerljivih i evaluiranih mjera. O tome svjedoči i netom obznanjena Vladina „Strategija demografske revitalizacije Republike Hrvatske do 2033. godine“. Treće, nema koordinacije među politikama koje su bitne za društvenu obnovu. A kada ovdje nema jasnih politika i snažne države, na djelu su ad hoc potezi uz usporedno bujanje ksenofobije i društvene nesnošljivosti prema strancima.

Ovim tekstom želimo upozoriti na potrebu novih ideja i koncepata („Hrvatska kao otporno i uključivo useljeničko društvo“) te konkretnih i koordiniranih javnih politika povezanih sa sadašnjim demografskim, populacijskim i i/migracijskim problemima Hrvatske, a u svrhu šire društvene obnove zemlje i osiguranja njezina budućeg razvoja. Pretpostavka za to je široka javna rasprava i pritisak građanskog društva i relevantnih društvenih skupina (stručnjaci, intelektualci, Crkva itd.) na političke aktere da se oko ključnih tema u ovome području od javnoga interesa postigne minimalno društveno suglasje svih društvenih i političkih čimbenika. Treba djelovati brzo i promišljeno. Kako ističu neki demografi, demografski oporavak zahtijeva žurnu državnu intervenciju barem na ova tri ključna područja: svesti iseljavanje na relativno malu veličinu, povećati broj rođenih različitim mjerama obiteljske politike i potaknuti razvoj već desetljećima naglašeno depopulacijskih područja koja su već dugo „na izdisaju“ (usp. Akrap, 2023.).

Temeljni pristup

Naše je osnovno polazište vizija Hrvatske kao otpornog i uključivog useljeničkog društva, do koje se može doći jedino sagledavanjem vlastitih razvojnih interesa u novom povijesnom kontekstu te osmišljenim i koordiniranim demografskim, obiteljskim i i/migracijskim politikama.

To, naravno, uključuje i niz posebnih pitanja o kojima će biti potrebno raspravljati i odlučivati, kao što su definiranje „novih razvojnih ciljeva“, nova stambena politika za mlade obitelji, politika socijalne integracije povratnika (re/migranata), regionalna razvojna politika, politika zapošljavanja i sl. No, u politikama ključnim za hrvatski društveni razvoj (demografske, obiteljske i migracijske) važno je biti svjestan pitanja: Koliko je Hrvatska uključivo društvo i koliko naši političari i vladajuće nomenklature prepoznaju važnost tog pitanja? Koliko Hrvatska njeguje „kulturu suradnje“ i „kulturu dobrodošlice“ – prije svega prema sugrađanima koji ovdje žive (pitanje kvalitete odnosa rada i kapitala, države i namještenika), prema povratnicima iz hrvatske dijaspore, prema imigrantima iz nama kulturno srodnih sredina i prema imigrantima iz nama posve različitih/nepoznatih društava i kultura? Koliko je Hrvatska poželjna životna sredina ne samo u ekonomskom smislu, nego i u smislu samoaktualizacije, autonomije i prava pojedinaca i skupina?

Društvena revitalizacija, ili kao što se pomalo redukcionistički govori – demografska obnova, traži temeljni zaokret u oblikovanju javnih politika. Pri njihovu promišljanju i oblikovanju valja biti otvorena uma, hrabar i dosljedan te ne ponavljati dosadašnje (svjesne) pogreške nečinjenja, populizma, birokratskog oponašanja tuđih iskustava (iz EU-a) i šablonskog krojenja mjera bez želje za njihovim stvarnim rezultatima. U tome nam mogu pomoći vrlo recentni uvidi o demografskim i i/migracijskim kretanjima, obiteljskoj politici i „novim razvojnim ciljevima“ nužnim za razvoj Hrvatske kao otpornog i uključivog useljeničkog društva.

Demografska i i/migracijska kretanja

Prema različitim izvorima, Hrvatska je od ulaska u EU suočena s novim „odljevom mozgova“, a između dva popisa stanovništva (2011. – 2021.) izgubila je 10% stanovnika (usp. Akrap, 2023.; Hornstein Tomić, Kurilić, Bagić, 2023.). Poznati demografi upozoravaju da su posljedice tih tendencija brojne i društveno i gospodarski opasne: poremećen je dobni sastav stanovništva, sve je manji priljev u radnu dob, veliki prostori u Hrvatskoj ostali su bez stanovnika, a od 2008. godine bilježi se i pojava „definitivnog iseljenja“ mlađih ljudi, zajedno s cijelim obiteljima (usp. Akrap, 2015; 2023.). Ne samo da je upitan gospodarski razvoj (koji se samo dijelom može „riješiti“ novim useljavanjem), nego su i svi javni sustavi dovedeni do ruba održivosti: obrazovni, zdravstveni, mirovinski i sustavi socijalne zaštite.

O demografskim se problemima relativno mnogo govori, ali bez mjerljivih pomaka. Premalo se govori o tome zašto su stope nataliteta niske, zašto je Hrvatska izrazito emigracijska zemlja te koje izazove donose novi imigracijski procesi. Podsjetimo da su svojedobno u Hrvatskom saboru i Vladi usvojeni (ili će uskoro biti usvojeni) i ovi dokumenti: Nacionalni program demografskog razvitka (1996.), Nacionalna obiteljska politika (2003.), Nacionalna populacijska politika (2006.) te Strategija demografske revitalizacije Republike Hrvatske do 2033. godine (2023.). Nijedan od tih dokumenata nije proveden, provode se tek pojedine mjere iz područja obiteljske politike, koje bez drugih pratećih mjera ne mogu dati rezultata. Ni nova Strategija demografske revitalizacije ne govori o razlozima zbog kojih posljednjih desetak godina ljudi u najproduktivnijoj životnoj dobi (što uključuje i strance s privremenim boravkom) napuštaju našu zemlju. Također, nije jasno koliko predviđene smjernice pridonose egzistencijalnoj sigurnosti i pronatalitetnoj perspektivi mladih obitelji.

Općenito govoreći, aktivnost dosadašnjih vlada u Hrvatskoj uglavnom se svodila na donošenje dokumenata koji nisu provedeni. Sve to kazuje da nije postojala politička volja za rješavanje demografskih problema (Akrap, 2023.; usp. i Akrap, 2022.). U svakom slučaju, nije bilo i nema nacionalnog društvenog i političkog suglasja u pogledu demografske, i/migracijske i obiteljske politike premda je on itekako potreban.

Novija istraživanja o migracijama (usp. Gregurović, 2023: 117) podsjećaju da su u prvom desetljeću 21. stoljeća migracije u Hrvatskoj povezane s ratnim i poratnim zbivanjima u Hrvatskoj i BiH, koja su ostavila dubok trag u ekonomskom, društvenom i političkom životu zemlje. Uz to, na međunarodne migracije, posebno u drugom desetljeću 21. stoljeća, utjecale su promjene zakonodavnog okvira (posebno donošenje Zakona o azilu 2003., izmjena Zakona o prebivalištu 2012. te česte izmjene i dopune Zakona o strancima). Velika svjetska financijska a potom i gospodarska kriza 2008. godine potaknula je povećano iseljavanje hrvatskih državljana u Njemačku i Austriju, ali i u neke, za hrvatske radnike netradicionalne zemlje useljavanja kao što su Irska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Švedska, Ujedinjeni Arapski Emirati i dr. Podsjetimo također da je „povećanom iseljavanju pogodovao ulazak Hrvatske u EU 2013. a posebice 2015. ukidanje privremenog ograničavanja zapošljavanja hrvatskih radnika u starijim državama članicama EU-a“ (Gregurović, 2023: 118).

Sociološki uvidi upozoravaju da glavni motivi za iseljavanje naših građana nisu samo ekonomski. Analiza stajališta iseljenika pokazala je kako hrvatski iseljenici imaju predodžbu da u Hrvatskoj nisu institucionalizirane vrijednosti radne etike i uopće poštenja te smatraju da se hrvatsko društvo moralno slomilo (usp. Jurić, 2018.). Stoga možemo reći da se Hrvati iseljavaju zbog percipirane društvene nepravde, a ne zbog siromaštva. „Novi iseljenici su u velikoj mjeri obitelji s djecom, osobe srednje i visoke stručne spreme te oni koji bježe od hrvatske stvarnosti (neorganizirana i loše vođena država, nesposobni političari, stranke bez vizije, zapošljavanje podobnih i stranačkih ljudi, opća besperspektivnost zemlje) te koji žele opću bolju perspektivu (uređenost sustava i pravna zaštita) (Gregurović, 2023: 112; usp. i Župarić-Iljić, 2016).

Usporedno, na djelu su drugi procesi. „Nakon 2010. uočava se trend postupnog povećanog useljavanja stranih državljana, ponajviše iz zemalja Europskoga gospodarskog prostora (EGP) ali i iz tzv. 'trećih zemalja' te povratnika ili potomaka hrvatskih iseljenika iz dijaspore“, (Gregurović, 2023: 118). Posljednjih petnaestak godina raste značajno i broj „neregularnih migranata iz afričkih i azijskih zemalja s jačanjem političkih nestabilnosti i sukoba u tim zemljama, a kulminacija se događa 2015. s europskom migrantskom krizom. Tada je u Hrvatskoj prilikom prijelaza hrvatske granice tj. njezina teritorija evidentirano 559.510 osoba bez isprava“ (usp. Gregurović, 2023: 118). Pitanje regularnosti i upravljanja migracijama jedno je od važnijih političkih i sigurnosnih pitanja (Gregurović, 2023: 118) – osobito nakon što je Hrvatska postala članicom tzv. Schengenske zone 1. siječnja 2023. godine (usp. i: Valenta, Jakobsen, Gregurović, Župarić-Iljić, 2023.). No, usmjerenost na većinom nelegalne i neregulirane migracije, ma koliko važna, zamagljuje činjenicu da je, kako se čini, malo migranata iz udaljenih afričkih i azijskih zemalja voljno postati stalnim stanovnicima Hrvatske. Većinom smo, i dalje, tranzitna zemlja, kako za neregularne migrante, tako i za one koji su u Hrvatskoj dobili međunarodnu zaštitu.

Podatci s tzv. tržišta rada upozoravaju nas da se Hrvatska više ne može gospodarski razvijati bez i/migranata iz udaljenih zemalja. U 2023. godini izdano je više od 170.000 radnih dozvola. Prema procjenama Hrvatske udruge poslodavaca, već 2024. godine moglo bi biti izdano više od 200.000 radnih dozvola, a do 2030. godine Hrvatska bi mogla imati više od 400.000 stranih radnika, što znači četvrtinu radne snage u zemlji. Kad se uzme u obzir da javni sektor primarno zapošljava hrvatske državljane, većina radnika u turizmu, građevini i ugostiteljstvu prema tim će projekcijama biti stranci.

Žalosna je činjenica da naša država još uvijek nije stvorila nikakav sustavan pristup i/migracijama (tj. jasnu migracijsku politiku) i da dio poslodavaca (ali i širu javnost) ne zanima pitanje u kojim uvjetima žive strani radnici te kako njihovi uvjeti rada i stanovanja utječu na njihovu društvenu getoizaciju i mogućnost njihova dugoročnog zadržavanja u zemlji. Novi pristup imigracijama svakako bi uključivao i pomnu analizu razloga zašto nas nakon nekog vremena napuštaju i osobe koje su dobile azil: „Razlozi napuštanja Hrvatske osoba koje su dobile međunarodnu zaštitu u RH tijesno su povezani i s otežanom mogućnošću ostvarenja tj. zadovoljenja temeljnih životnih potreba kao što su adekvatan smještaj, učenje jezika, pravo na zdravstvenu zaštitu, socijalnu skrb, priznavanje stečenih kvalifikacija i dr. Stoga ne čudi da osobe koje su u Hrvatskoj dobile azil uglavnom odlaze u zemlje u kojima imaju prijatelje, članove obitelji i zajednicu koja im može pomoći u integraciji, a to su najčešće zemlje s bolje razvijenim integracijskim politikama, jakom socijalnom državom i razvijenim gospodarstvima“ (Gregurović, 2023: 119; usp. i Lalić Novak, Giljević, 2019).

Poučno je za nove demografske, obiteljske i i/migracijske politike imati na umu i neka mišljenja hrvatskih povratnika. Prema novijim istraživanjima, visokokvalificirani povratnici (remigranti), pogotovo oni hrvatskoga podrijetla, mogu uz primjerenu politiku u znatnoj mjeri pridonijeti demografskoj i gospodarskoj obnovi Hrvatske. Analiza obavljenih intervjua s tzv. milenijalcima (rođeni između 1981. i 1996. godine) pokazuje da su motivi njihova povratka u Hrvatsku različiti: od želje za socijalnom integracijom s obitelji u zemlji, osjećaja pripadnosti i doma, identitetskih pitanja do spoznaje da Hrvatska pruža svima bolju sigurnost i veću kvalitetu života nego što su je imali u inozemstvu. Među lošim stranama povratka spominju relativno niske plaće na hrvatskom tržištu rada, probleme u svezi s priznavanjem svojih akademskih titula i radnog iskustva u usporedbi s vršnjacima u EU-u, slabo poznavanje hrvatskoga jezika (povratnici iz hrvatske dijaspore), dugotrajne administrativne procedure i neučinkovitost u pokušaju reguliranja statusa povratnika/remigranata (usp. Hornstein Tomić, Kurilić, Bagić, 2023.). Zaključno, premda nije vjerojatno da će se sociodemografska obnova temeljiti samo na povratku „hrvatskih povratnika“, taj je ljudski potencijal svakako važan za demografsku, natalitetnu i gospodarsku budućnost Hrvatske.

Uzmemo li u obzir ekonomske potrebe za radnom snagom i potrebe demografske obnove zemlje, nova migracijska politika svakako bi trebala odgovoriti i na pitanje koju je skupinu imigranata ekonomski, socijalno i kulturološki najlakše integrirati u naše društvo. Jesu li to mogući Hrvati povratnici iz europskih zemalja, Hrvati povratnici iz prekomorskih zemalja, europski građani iz kultura sličnih našoj, građani iz neeuropskih zemalja? Za svaki tip useljenika valjalo bi osmisliti posebne mjere prihvata i integracije u hrvatsko društvo: od mjere jezično-kulturološkog razumijevanja do zasebnih obiteljskih i stambenih mjera.

U svakom slučaju, pitanje „uvoza stranih radnika“ nije samo pitanje Hrvatske udruge poslodavaca nego pitanje cijele zemlje. Sada se dio poslodavaca žali da su im strani radni radnici (zbog troškova smještaja, prehrane itd.) objektivno skuplji od domaćih, a dio naših ekonomista smatra da su troškovi integracije stranih radnika zapravo prebačeni na državu i da su plaće stranaca i dalje vrlo niske. Bez sumnje, dio poslodavaca uživa dohodovnu rentu od jeftinije strane radne snage. Postavlja se i pitanje u kojoj su mjeri ti isti poslodavci dio domaćih radnika otjerali u inozemstvo, ne povećavajući im na vrijeme plaće! U svakome slučaju, useljavanje znatnijeg broja stanovnika označava promjenu koja se tiče svih građana, traži širu društvenu raspravu i što šire društveno suglasje u pogledu nekih važnih tema našega razvoja u idućih tridesetak godina: kakvo gospodarstvo želimo iz aspekta društvene uključivosti, kakve useljenike želimo, u konačnici – kakvu Hrvatsku želimo: kao isključivo i ksenofobno društvo ili kao uključivo useljeničko društvo?

Obiteljska politika i djeca

Ovo nije mjesto za sustavnu analizu obiteljske politike, ali u kontekstu vizije otpornog i uključivog useljeničkog društva potaknutog demografskim i i/migracijskim kretanjima, valja istaknuti nekoliko stvari. Obiteljska politika isprepletena je s populacijskom, ali se na nju ne svodi (Puljiz 2005.; Dobrotić, 2019). U posljednjih tridesetak godina Hrvatska je samo jedanput donijela Nacionalnu obiteljsku politiku – 2003. godine (Puljiz, Bouillet, 2003.). Stoga je temeljna poruka ovoga teksta da je Hrvatskoj potrebna i zasebna obiteljska politika, koordinirana s demografskom i migracijskom politikom. Obiteljska politika, naravno, postoji u nizu mjera pomoći obiteljima, no postavlja se pitanje njihove učinkovitosti i kontinuirane evaluacije. U tom pogledu, usmjerenost na obitelj i djecu uokviruju tri temeljna pitanja: koliko su raniji ulazak u brak, obitelj i djeca željena stvarnost i kakvi su realni problemi obiteljskog života?

Odgovor na ta pitanja treba tražiti u promjenama vrijednosti te u promjenama odnosa obitelj – profesionalni život. Promjene vrijednosti prisutne su u Hrvatskoj, kao i drugdje, a očituju se pomakom prema vrijednostima samoaktualizacije, emancipacije i individualizacije (Peračković, Rihtar, 2016). Bračno-obiteljski obrasci pluraliziraju se i to je stvarnost koju treba uvažiti kao činjenicu. Uz profesionalnu emancipaciju žena te velike promjene u radnim karijerama, to se vidi i u sve kasnijem stupanju u brak, kasnijem rađanju djece i manjem broju djece. Prema recentnim podacima DZS-a prosječna dob pri sklapanju braka povećala se s 25,3 godine 2000. na 29,1 u 2021. za žene te za muškarce s 28,6 (2000.) na 31.6 (u 2021.).[1] Prosječna dob majke kod prvog porođaja povećana je s 25,6 godina 2000. na 29,6 u 2021. Promjene vrijednosti dio su širih trendova i nikako ih ne bi valjalo isticati kao primaran razlog nekoga „kraha obitelji“ i/ili „kraha tradicionalnog društva“: prema podatcima Europskoga istraživanja vrijednosti obitelj je veoma važna za 82,9% hrvatskih građana, a važna za još njih 15,4%. Stav da je brak zastarjela institucija ne dijeli 76,1% građana, što je ipak manje u odnosu na 1999. godinu (87,3%) (Ježovita, 2019.). „Kao što niz studija pokazuje, vrijednosti imanja djece uzmiču u odnosu na ekonomske mogućnosti i osobito razvijene obiteljske politike, a s druge strane, raširenost individualiziranih vrijednosti ne dovodi …. automatski do manjeg broja djece“ (Kregar, Zrinščak, Čepo, 2020., 305).

Bez obzira na to što je obitelj i dalje poželjna kao vrijednost, njezina stvarna slika umnogome ovisi i o tome koliko društvo pomaže obiteljima u njihovu stvarnom funkcioniranju. Činjenica jest da stopa rizika od siromaštva za djecu iznosi 16% u odnosu na ukupnu stopu od 18% u 2022. godine.[2] No, povećan je rizik od siromaštva među kućanstvima jednog roditelja s jednim ili više uzdržavane djece (24,9%) te u kućanstvima dviju odraslih osoba s troje i više djece (23,3%). Sustav socijalne skrbi, centraliziran, potfinanciran i potkapacitiran, teško može odgovoriti potrebama vrlo različitih obitelji. To govori da tradicionalne demografske obiteljske mjere (novčane naknade, dopusti, jaslice i vrtići) valja dopuniti učinkovitim mjerama smanjenja siromaštva djece i socijalno-obiteljskim intervencijama. Zbog toga valja pozdraviti započeto ulaganje u jasličko-vrtićke te školske kapacitete (produljeni boravak i jednosmjenska nastava), što je iznimno važno ne samo zbog činjenice da Hrvatska ima jedan od najmanjih obuhvata djece predškolskim programima, nego i zbog iznimno velikih regionalnih razlika u tom pogledu (Dobrotić, Matković, Menger, 2018.; Dobrotić, 2019.) Međutim, ako to ne bude dopunjeno drugim mjerama smanjenja siromaštva djece i učinkovite intervencije kada obitelj zbog bilo kojeg razloga ima problema, Hrvatska teško može biti zemlja „prijatelj djece“!

Svjesni procesa promjene vrijednosti u smjeru samoaktualizacije, emancipacije i individualizacije te pluralizacije bračno-obiteljskih obrazaca, ipak mislimo da država može intervenirati posebnim skupom mjera koje utječu na moguće povećanje nataliteta, ali i na bolju profesionalnu budućnost mladih majki. Temeljno jest: majčinstvo i djeca ne bi smjeli biti osobni hendikep za ostvarenje drugih osobnih i profesionalnih aspiracija koje danas imaju mladi ljudi. U sklopu nove obiteljske politike poreznim i drugim mjerama treba stimulirati raniji ulazak u roditeljstvo, rađanje djece (u porodiljnom razdoblju buduće majke trebale bi primati punu plaću, a poreznim mjerama olakšati egzistenciju brojnijim obiteljima), nastavak obrazovanja za majke nakon porođaja po povlaštenim uvjetima i dolazak do prvoga stambenog prostora po povoljnim uvjetima upravo za mlade obitelji. Tako bi se i osobne životne putanje postupno s puta „karijera pa obitelj“ mogle mijenjati u put „i obitelj i karijera“. Važno je da društvo u jasličkoj, predškolskoj i školskoj dobi pruža mladim obiteljima dovoljno financijskih i drugih poticaja da se rani(ji) ulazak u brak i rađanje djece ne dožive kao čimbenici egzistencijalne nesigurnosti. Te bi mjere trebalo koristiti i za naše građane i za buduće useljenike, koji bi – u okviru promišljenih poteza demografske politike – željeli doći u Hrvatsku sa svojim obiteljima.

Što ranije rješavanje stambenog pitanja također je jedan od važnijih čimbenika socijalne sigurnosti mladih obitelji; ovdje ga spominjemo kao problem „društveno priuštivog stanovanja“ (DPS). Prema DSZ-u, u Hrvatskoj je 2021. godine bilo nešto više od dva milijuna stanova za stalno stanovanje, pri čemu se broj nastanjenih stanova smanjio za 4,2%, a broj privremeno nenastanjenih povećao za čak 43%. Brojčano: u zemlji je tada bilo 595.280 praznih stanova, 231.488 stanova za odmor te 112.530 stanova za obavljanje djelatnosti, tako da ispada da u gotovo milijun stanova nitko ne živi. Cijene stanova su visoke, s tendencijom daljnjeg rasta, a APN model isključiv i usmjeren isključivo na kreditno sposobne obitelji. Dodatno, on po svemu sudeći povećava cijene stanova na tržištu nekretnina. Izostanak poreza na nekretnine također djelomice tome doprinosi. Naša politika za sada ne daje odgovor na pitanje kako da mladi ljudi s više od dvoje djece dođu po povlaštenim cijenama do svoga stana, a mimo trenutačnih (podivljalih) tržišnih cijena stambenog kvadrata. Zato nam u takvoj situaciji valja operativno i u koordinaciji s mjerama drugih politika razraditi i poticajne mjere za društveno priuštivo stanovanje mladih obitelji, ali i povećati sredstva iz proračuna za stambene programe. Naime, Hrvatska u usporedbi sa zemljama EU-a izdvaja najmanje iz proračuna za različite stambene programe. I tu vrijedi načelo da se imperativ društveno priuštivog stanovanja odnosi i na sve koji žele/mogu živjeti u Hrvatskoj sa svojim obiteljima – bilo da su naši građani ili useljenici!

Novi razvojni ciljevi i odabrane politike

Koncept Hrvatske kao „otpornog i uključivog useljeničkog društva“ od početka pretpostavlja da se osmišljene demografske, obiteljske i i/migracijske politike „horizontalno i vertikalno“ povezuju s novim razvojnim ciljevima u području planiranja regionalnog razvoja zemlje, politike zapošljavanja i prostornih zahvata u obliku funkcionalne dogradnje sadašnjih naselja/gradova (za potrebe nove radne snage) te izgradnje novih naselja i gradova za naše mlađe sugrađane i nove useljenike izvan sadašnjih urbanih centara.

Ti razvojni ciljevi povezuju regionalni/lokalni razvoj zemlje i prostorno planiranje razvoja s mjerama za zaustavljanje iseljavanja i depopulacije ruralnih područja zemlje. Iako ih moramo još raspraviti i stručno verificirati, među njima za sada ističemo: poticanje poljoprivrede, obrtništva i industrijske proizvodnje u depopulacijskim područjima pogodnim mjerama porezne i drugih politika u duljem razdoblju, stvaranje novoga poljoprivrednog zemljišta za nove poljoprivredne proizvođače, poticajne mjere za udruživanje lokalnih (poljoprivrednih, industrijskih) proizvođača, modernizacija i širenje sadašnjih te izgradnja novih/modernih urbanih centara i sela na izrazito depopulacijskim područjima zemlje (Lika, Slavonija, itd.) – sa svom pripadajućom infrastrukturom, poticajne i dugoročne mjere za naseljavanje mladih obitelji iz sadašnjih gradova u ta područja te planirano naseljavanje obitelji Hrvata povratnika te obitelji imigranata iz drugih zemalja unutar depopulacijskih područja (ovisno o tipu moguće gospodarske djelatnosti i traženom profilu radne snage itd.). U te mjere valja ubrojiti i novu politiku zapošljavanja te planiranje i izgradnju nove mreže prometnica i željeznice u ruralno-depopulacijskim područjima, koje bi povezale takva područja sa sadašnjim velikim urbanim centrima u zemlji.

Ovdje nemamo prostora za širu elaboraciju te teme, no vjerujemo da i ona zaslužuje širu raspravu između stručnjaka i politike i to u kontekstu nužno potrebne društvene obnove zemlje u doba globalnih migracija.

Zaključno: prema javnim politikama za Hrvatsku kao otporno i uključivo useljeničko društvo

Hrvatska ne mora težiti definiranju i realizaciji „najbolje moguće useljeničke politike“, ali može osmisliti skup programa i koordiniranih politika koje u desetogodišnjem razdoblju odgovaraju našim stvarnim demografskim potrebama i mogu pretvoriti Hrvatsku u „uključivo useljeničko društvo“. To je društvo koje se temelji na načelima pravednosti i uključivosti (jednakost pred zakonom, iste plaće za isti posao, pravo na socijalnu skrb, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, itd.) prema svim stanovnicima, bez obzira na to jesu li domicilni ili imaju i/migrantsko porijeklo. Nama se čini da: a) samo takav koncept Hrvatske može zaustaviti sadašnju depopulaciju zemlje i gubitak sposobnosti za razvoj u srednjoročnoj perspektivi, i, b) da samo takav koncept Hrvatske uvažava novu društvenu, povijesnu i demografsku stvarnost u kojoj živimo.

To je vizija zemlje koja posebno njeguje „kulturu suradnje“ i „kulturu dobrodošlice“ – prije svega prema svojim sugrađanima koji u njoj žive, prema povratnicima iz hrvatske dijaspore, prema imigrantima iz nama kulturološki srodnih sredina i prema imigrantima iz nama posve različitih/nepoznatih društava i kultura. Izgradnja novih javnih politika na tome konceptu pretpostavlja vrlo određeno društveno i političko suglasje među vodećim snagama ovoga društva o tome kakvo društvo želimo i to unatoč različitim čimbenicima društvenog, političkog i gospodarskog „konzerviranja svega postojećega“, kako nam to često pokazuje politička kratkovidnost naših političkih struktura i praksa netrpeljivosti prema drukčijim načinima života i svakome drukčijem od nas.

Prvi korak k novoj viziji Hrvatske jest pritisak svih formalno nepolitičkih sudionika/aktera zemlje na političku elitu da se što prije otvori nacionalna i nadpolitička rasprava o ovim temama, pogotovo o novim razvojnim ciljevima, demografskim, obiteljskim i i/migracijskim politikama, koje bi (redovito evaluirane) nakon njihova usvajanja u Saboru bile obvezne za sve političke stranke u idućih deset godina. Usporedno s time treba učiniti sve da se iseljavanje naših mladih ljudi svede na relativno malu veličinu, da se povećava broj rođenih različitim mjerama obiteljske politike i potiče razvoj već desetljećima naglašeno depopulacijskih područja. Mi ovdje potpisani tražimo od Vlade RH, Sabora i svih političkih stranaka da se u suradnji s predstavnicima znanosti i poslodavaca što prije otvori rasprava o ovim važnim temama, presudnim za naš nacionalni opstanak. Tako bi barem na trenutak pokazali da su im nacionalni interesi zemlje važnijih od njihovih kratkoročnih mandata i uobičajenih „dvorskih spletki“ usmjerenih (samo)održanju na vlasti – bez obzira na cijenu isporučenu budućim generacijama.

Poštovane kolegice i kolege, sugrađani i sugrađanke, pridružite se (svojim potpisom) ovome Apelu, u nastojanju da do toliko potrebnog društvenog suglasja o ovoj temi dođe što prije. Dovoljno je na adresu dragoceng@gmail.com pošaljete sljedeću izjavu: „Stojim iza ovoga Apela kao i vi i potpisujem ga“!

Pozivamo i neke od ključnih institucija ovoga društva (HAZU, Matica hrvatska) da nam se pridruže u nastojanju da se naše političare i s njima povezane čuvare statusa quo uvjeri u nužnost dijaloga s predstavnicima znanosti, civilnoga društva i poslodavaca o brzom ostvarenju vizije „Hrvatske kao otpornog i uključivog useljeničkog društva“', navodi se u apelu hrvatskih znanstvenika i sveučilišnih profesora.