'Marinina energija, hrabrost i spremnost na probijanje granica stigme i nemoći u našem društvu, koje se suočava s općom krizom mentalnog zdravlja, impresioniraju i inspiriraju. Kao osoba koja živi s bipolarnim poremećajem te je prošla seriju bolnih liječenja popraćenih i prisilom i kršenjem ljudskih prava, Marina je vlastito iskustvo bolesti i puta prema oporavku pretvorila u kulturni i socijalni kapital za svoju zajednicu i sve nas', dio je obrazloženja kandidature koja je i nju samu nemalo iznenadila.

Time se na određeni način zatvorio puni krug, započet još onog trenutka kada je studirala socijalnu pedagogiju i na apsolventskoj godini bila prisiljena stati sa studijem.

'Fakultet sam upisala jer sam bila sigurna da sam predodređena za rad s ljudima koji imaju probleme i poteškoće - radilo se o mojoj istinskoj ljubavi. No potom su se poteškoće pojavile i kod mene, dobila sam dijagnozu bipolarnog poremećaja i rečeno mi je da nikada neću moći raditi ono što volim. Kao mladu osobu to me duboko šokiralo, povrijedilo i razočaralo, a najgore od svega jest da sam i sama povjerovala da je to istina. Trebale su proći godine i godine kako bih se oslobodila predrasuda i autostigme', kaže nam Vidović.

U periodu koji je uslijedio osobno se uvjerila da se podrška osobama s duševnim smetnjama uglavnom bazira institucionalno, dakle u psihijatrijskim ustanovama i na farmakoterapiji. Bilo je tu i krajnje neugodnih iskustava.

Sram i socijalna izolacija

No jednom prilikom zatekla se u razgovoru s američkim psihoterapeutom Willom Hallom, aktivistom i novinarom koji je i sam bolovao od shizofrenije: on joj je stavio melem na ranu kada ju je upitao zašto ne vjeruje u samu sebe. I tako su spomenute 2014. godine u Splitu nastale prve neformalne grupe podrške: ljudi koji su se prethodno viđali po čekaonicama psihijatrijskih ustanova najprije su se počeli sastajati po kafićima, a onda i u prostorima koje su im ustupale splitske udruge.

Ne kako bi se liječili ili tražili rješenja za njihova stanja, popravljali ili spašavali jedni druge, nego da bi se međusobno ohrabrili i podržali.

'Osim bolesti, zajednički nam je bio osjećaj srama i socijalne izolacije, a susretanje s ljudima koji dijele jednaka iskustva pokazalo se kao čarolija. Ondje sam upoznala neke od najljepših ljudi', kaže nam Vidović.

Grupe uzajamne pomoći sastajale su se jednom tjedno, a već tada - u spomenutom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju - ona je dala naslutiti u kojem će se smjeru kretati njezin angažman: bit će to prvi konkretan neinstitucionalni oblik potpore osobama sa psihičkim poteškoćama, ali i sredstvo za razbijanje društvenih predrasuda.

'Nitko se ne srami ako dobije rak ili oboljenje bubrega, roditelji odmah trče u bolnicu ako njihovo dijete povrijedi ruku ili nogu, no ako razvije neke psihičke smetnje, obično jako dugo razmišljaju i nećkaju se treba li ga odvesti na psihijatriju, taj mračni prostor o kojem se ne govori. Ako nekim slučajem i završi tamo, onda obično niti članovi šire obitelji ne budu obaviješteni o tome. Psihičke bolesti očito su još uvijek veliki tabu, a cilj naše grupe je, između ostalog, pomalo to mijenjati', kazala je tom prilikom Vidović.

'Da, u tom trenutku nije bilo jednostavno javno progovoriti, pogotovo nakon što sam i sama prošla nimalo lijepo iskustvo, ponekad na rubu zlostavljanja. Ali zbilja, zašto bi netko bio kriv, loš, manje vrijedan ako se razbolio? Zar ne zaslužuje pomoć i podršku, umjesto da ga se gura u bolnički podrum? Osobno, još od tada pa sve do danas nastojim promovirati konstruktivan pristup - vidjeti što kao pojedinac i kao društvo možemo učiniti da bismo spoznali što ne štima i kako to možemo promijeniti', kaže nam Vidović.

'Marina, jesi li popila terapiju?'

Njezina Udruga Feniks Split uskoro je i formalno registrirana i premda još uvijek nema svoj prostor, provela je cijeli niz sjajnih programa i projekata. Ona sama postala je članica niza povjerenstava i različitih tijela na državnom i lokalnom nivou u kojima predstavlja civilno društvo, u suradnji s liječnicima drži predavanja za psihijatre i zdravstvene radnike, kao i članove obitelji psihički bolesnih osoba o tome kako liječenju psihičkih bolesti i podršci u obitelji pristupiti iz paradigme zaštite ljudskih prava i orijentacije na oporavak, a ne na puku kontrolu bolesti i pacijenta. Radi na otvaranju dijaloga s političarima svih opcija, sudjeluje u inicijativi 'Postani zastupnik mentalnog zdravlja'.

Došla je na svoje, rekli bismo. A za to postoji i konkretan dokaz: prije desetak godina, na jednoj od svojih hospitalizacija, liječnici je izrazila stav da joj se ne sviđa vezanje i iznijela prijedlog da se u bolnici oforme neke vrste 'samica', odnosno soba sa spužvastim zidovima, umirujućim bojama i nježnom glazbom. Ideju je zapravo povezala s iskustvom iz studentskih dana, kada je u zatvoru u Lepoglavi istraživala boravak upravo u samicama.

'Liječnica me samo upitala: 'Marina, jesi li popila terapiju?' kaže smijući se sugovornica tportala.

'A onda sam doživjela šok prije dvije godine, kada sam na jednoj edukaciji Svjetske zdravstvene organizacije pročitala upravo to - prijedlog da se umjesto prisilnih metoda liječenja uvedu 'tihe sobe' za umirenje, obogaćene mirisima eteričnih ulja i smirujućom glazbom. Slikala sam materijal i poslala svojoj liječnici kao dokaz da nisu 'za tablete' baš sve moje ideje', opet se smije Vidović i onda ipak završava u ozbiljnom tonu:

'Prisilna terapija je paradoks'

'Prisilna terapija je paradoks, otprilike kao ona izreka da je šiba iz raja izašla, s time da se u sustavu mentalnog zdravlja od njega još uvijek nismo puno odmakli. Mogu razumjeti to da se medicinsko osoblje katkad osjeća bespomoćno i potplaćeno i da rade u zbilja neadekvatnim uvjetima - ljudi se naprosto troše i teško je ostati potpuno human u svakom trenutku - ali važno je mijenjati perspektivu, ne zakopavati se u rovove nego graditi mostove', kaže ona.

Feniks Split je u godini koja je upravo istekla proveo jednu od svojih sjajnih pionirskih akcija baš u tom smjeru: nazvali su je 'Sitnice dostojanstvo znače' i kao cilj odredili da svaki pacijent na psihijatrijskom liječenju u splitskoj bolnici na poklon dobije paketić s osnovnim, ali i simboličnim stvarima.

'To je platnena vrećica s petnaestak sitnica koje ljudi obično podrazumijevaju, ali ovi pacijenti najčešće nemaju jer su u bolnicu dovedeni prisilno s ceste, sami zbog srama skrivaju da su u bolnici, ili su ih ondje doveli članovi obitelji koji ponekad izbjegavaju i posjete u strahu da i sami ne bi bili stigmatizirani. Vrlo dobro znam što tim ljudima znači vlastita pidžama, donje rublje, bluetooth slušalice, križaljka, šampon...'

I uspjeli su: u rekordnom roku prikupljeno je potrebnih dvadesetak tisuća eura, a sada traje inicijativa da se ova praksa institucionalizira i pretvori u obavezu samog sustava. Ako svoj 'poklon' može dobiti svaka rodilja u rodilištu, onda ga valjda zaslužuju i osobe koje na bolničkom liječenju uživaju puno, puno manje pažnje okoline i poznanika.

Uz platnenu vrećicu, udruga koju je osnovala Vidović svakom je pacijentu splitske bolnice poklonila i papirić, a on se za većinu njih može pokazati još korisnijim. Na njemu, naime, stoji poruka:

'Ležali smo na krevetu na kojemu ti ležiš, znamo kako ti je. Javi nam se.'